Piše: Jovo Pejović


Naše vrijeme, godine i živote, potrošili su kvazipolitičari, tranzicioni tajkuni i kvazibiznismeni koji su na krajnje kvaran način zloupotrijebili narod koji se očigledno teško snalazi u vremenu kada su moral, čast i dostojanstvo pogaženi. Zbog toga sam često ostajao razočaran time kako smo kao društvo prihvatili toliku količinu poniženja i sam za sebe razmišljao: da li je vrijedno stajati i prkositi, često usamljen, naspram takvih zvijeri kao što je politički otpad raspoređen i u vlasti i u opoziciji, koji je okupirao naše vrijeme da bi se lično okoristio i ponizno služio nekim javnosti manje ili više poznatim interesima. Ili, koliko je pametno rizikovati da bi zaštitio od propasti čak i one koji su opčinjeni otpadom iz svijeta politike. Znam puno onih u javnosti manje prisutnih, izuzetno hrabrih ljudi za koje je odustajanje od brobe za promjene bilo ravno smrti, od čijih se riječi, koje su bile britke i precizne, strah uvlačio u kosti, „umišljenim veličinama“, koji su pokvarenom, da ne kažem malograđanskom kampanjom vlastodržaca jednostavno zbrisani sa političke scene kako bi se ugušio njihov glas protesta o zloupotrebama moćnika.
U poplavi opšteg nemorala, prvo se na udaru našlo ono što je u Crnoj Gori bilo najsvetije pa su oni malobrojni, vjerni čuvari najvećih vrijednosti ozbiljno zabrinuti da li će imati dovoljno snage i vremena da se izbore sa nepočinstvima kojih smo bar prividno u jednom periodu bili oslobođeni a koje smo na velika vrata uvezli sa onih prostora koji se u svijetu predstavljaju kao preteče novog svjetskog poretka. Ako su te nove vrijednosti, koje su preplavile svijet, sadržane u ratovima, ubistvima, krađama, korupciji, ugnjetavanju malih i nemoćnih ili kreiranju svijeta po receptu moćnih šupljoglavaca kojima nije glavni cilj zaštita ljudi već raspirivanje mržnje među ljudima i državama, onda se ovaj svijet vraća nekoliko vjekova unazad i prijeti da nas nečiji poremećeni um u čijim se rukama nalazi sudbina čitavog svijet zbriše sa planete Zemlje. Svijetom ne upravlja nikakva dobra volja, pamet i pravda, već čizma i gola sila. Pogledajte samo kako velike sile ratuju preko leđa malih, vrebajući priliku da jedna drugoj zabiju nož u leđa. Čini se da naši političari nijesu pošli dalje od kafanske filozofije i politike, ili su toliki diletanti da ne vide dalje od nosa. Oni svjesno igraju na kartu manipulisanja narodom, koji se umorio od podaničke politike režima i metiljave politike opozicije.Velika tragedija Crne Gore je u činjenici što na političkoj sceni glavnu riječ vode ljudi nedorasli zahtjevima vremena u kom živimo. Oni su svojim politikama razorili materijalni i duhovni potencijal našeg naroda i pretvorili nas u društvo bez perspektive. Politička scena u Crnoj Gori je tipičan primjer da kada su lični interesi i borba za vlast u igri, ljubavi nema ni među bliskim saradnicima, prijateljima, pa čak ni među kumovima. Tako su do juče najbliži saradnici danas ljuti protivnici. Politička scena Crne Gore je danas siromašnija nego ikada do sada moralnim gromadama. Dio političke elite koji je ušao u politiku, pristao je na poslušnost partijskim liderima zaboravljajući da pritom ponižava i sebe i profesiju, a onaj drugi dio daleko od bilo kakvog uticaja i ne pokušava da ponudi odgovore na izazove vremena i odredi putokaze koji bi nas izveli iz provalije u koju nas je gurnula nesposobna vlast. Izgubljeni u vremenu i prostoru, mi odavno ni o čemu ne odlučujemo. Mi samo služimo interesima velikih sila i njihovih podanika koji su nas okupirali i drže nas kao taoce. A kada se neko odrekne svoje prošlosti, nema pravo da kopa po tuđoj. Današnji političari su ljudi koji imaju samo jedan princip – da njima bude bolje, koji pričaju jedno, a rade drugo, koji se servilno ponašaju prema jačima, koji promovišu laž, nepravdu i poniženje. Njihova principijelnost se ogleda u tome što danas negiraju ono što su juče promovisali. Poznato je da su mnogi političari protivnici, da ne kažem neprijatelji, samo kada su uključene kamere. Neki će poslije oštre rasprave zajedno otići na ručak, a oni rijetki nikada neće popiti ni kafu. Dok su pozicije slabije, odnosi su prijateljski, ali kako moć postaje veća, razlazi su češći. Zbog sujete i ambicija, u politici se vodi vječna borba – ko je jači. Jer osjećaj da imate moć da vladate nad drugim ljudima je virus kojim se, po pravilu, zaraze svi koji imaju makar zrno vlasti.