Piše: dr Ilija Kračković
Kada se žene slože eto ti belaja, a kada se još ujedine – teško tebi. Slijede dvije priče, gdje su žene bile u tom trenutku u gro planu.
Prva priča – kompanija „Titeks“, 1990. godina. Do tada velika kompanija, čedo socijalizma, sa oko 7.000 zaposlenih, sa pogonima razmještenim po čitavoj Crnoj Gori, počinje polako da tone. Proizvodnja naglo opada, plate kasne, socijalni položaj sve teži. Počeše i obustave rada i štrajk i tadašnji generalni direktor podnese ostavku.
U to vrijeme radio sam u IGM „Radoje Dakić“, kao član najužeg rukovodstva – direktor Radne zajednice Plan i finansije. Upravo kada je „Titeks“ ostao bez čelnog čovjeka, dobijem poziv da se javim u Skupštinu opštine kod Božidara Gazivode na razgovor. I odmah iznenađenje – Opština je dobila zadatak od Vlade da nađu kadrovsko rješenje za „Titeks“, pa sam ja bio izbor. Saopšte mi još da će sa mnom ići Radoje Žugić, tada mladi ekonomista, danas ministar finansija i još dobih mandat da se sam „pobrinem“ za tehničkog direktora. Ja zadovoljan – biti na čelu firme sa 7.000 radnika nije mala stvar, ali ipak ostavih odgovor za sjutra. Upoznah se sa Žugićem, koji je bio već informisan i pošto prihvati poziv, upoznasmo sa tim Gazivodu. Ostalo je samo da nas formalno izaberu i verifikuju organi upravljanja za par dana.
Narednog dana, upoznah moje u „Dakiću“ sa namjerom. Istovremeno, dobih poziv od predsjednika sindikata „Titeksa“, sada pokojnog Sveta Ražnjatovića, zove me da se nađemo u bašti hotela „Crna Gora“. Nađosmo se u zakazano vrijeme, a on odmah sve najgore o prilikama u „Titeksu“, kako meni nije mjesto tamo, zašto da rizikujem i na kraju kako je čuo da su se radnice dogovorile da će nam zabraniti ulazak u fabriku jer „neće dozvoliti da im neko drugi kreira kadrovsku politiku“. Bio sam razočaran jer sam već prihvatio poziv, upoznao moje u „Dakiću“, a sada hladan tuš. Te noći nijesam mogao oka sklopiti. Ujutro sam obavijestio Žugića o svemu, prihvatio je moj savjet, skupa smo pošli kod Gazivode i zahvalili mu na povjerenju.
Druga priča je iz Duvanskog kombinata. U martu 2009. godine Skupština akcionara me je izabrala za člana Odbora direktora. Iste 2009. počinje štrajk, prvo u „Duvankomercu“, kasnije i u fabrici. U strukturi zaposlenih „Duvankomerca“ dominirale su žene, pa su i u štrajku igrale glavnu ulogu. Da bi se smirile strasti i prevazišla situacija, rukovodstvo DKP-a je bilo u stalnom zasjedanju. Sastanci su se održavali uglavnom kod ministra ekonomije Branka Vujovića i ministra poljoprivrede Milutina Simovića, uz prisustvo direktora fondova kao većinskih vlasnika i gradonačelnika Miomira Mugoše. Zalagao sam se za likvidaciju „Duvankomerca“, što se kasnije i desilo.
Krajem te godine, imenovan sam za Predsjednika odbora direktora. Situacija je postajala sve teža – štajk je radikalizovan, počelo je i gladovanje. Poseban pečat su davale žene „Duvankomerca“ tražeći svoja prava i na tome im svaka čast. Ali za osudu su bili metodi koji su korišćeni. Navešću dva primjera koji urušavaju ugled poštenih štrajkača, a kojih ću se sjećati do kraja života.
Prvi se odigrao u kancelariji tadašnjeg izvršnog direktora DKP-a. Riječ je o izuzetnom čovjeku i stručnjaku, autoru brendova DKP-a, čija je vrijednost procijenjena na preko milion eura. Isti je imenovan na to mjesto Odlukom Odbora u kome sam parcipirao nepunu godinu ranije i nije imao „zaslugu“ u posrtanju firme. Tog dana 40-ak žena, poput blickriga, uletjelo je u kancelariju. Na vrisak i poziv njegove sekretarice, koleginica i ja smo dotrčali. Samo nas dvoje i niko više, iako se u zgradi nalazilo oko 20 činovnika. Žene su vriskale, psovale – nemam riječi za takav vokabular. Ubrzo je ušao i njihov predsjednik sindikata. Izvršni mu se obratio, citiram. „Kako te nije sramota da ovo činiš, zašto nisi stisnuo petlju i sam ušao?“.
Nakon mučnih scena uzeo sam riječ. Rekao sam da opravdavam borbu za njihova prava, ali ne na ovaj način, posebno što su u pitanju majke i supruge. Upoznao sam ih sa naporima koje preduzimamo na prevazilaženju situacije. Saslušale su me, a da li su i povjerovale, nisam siguran.
Drugi događaj se desio u mojoj kancelariji, nedugo potom. Tog jutra sam rano stigao i odmah izašao. Negdje oko 10 i 10, zove me sekretarica i saopštava da mi je u kancelariju ušlo 20 žena, praktično na silu. Tog dana se nisam vraćao na posao.
Ujutro, pogledam na sto, vjerovatno ona koja je sjedjela na mojoj stolici, napisala pisamce. Prvi dio u lirskom raspoloženju, kaže kako sjedi i gleda kroz prozor, napolju sve buja i cvjeta, a u njenoj duši jad i čemer. Lirsko raspoloženje prelazi u bijes i prkos – sve smo uništili i da ne pričam. Čitam, smijem se i razmišljam – ja uništio, ja koji sam došao juče, koji sam uvijek dolazio na gotovu štetu – nijesam mogao više. Nikad nijesam doznao ko je ta radnica, a što se tiče DKP-a, iskreno se nadam da će preživjeti.