Piše: Branko Rakočević
Pričao mi onomad Meša, dok sam ga po ko zna koji put čitao, da postoji jedna tačka na zemlji koja određuje smisao kretanju, i koja ga čini odlaženjem i vraćanjem, a ne lutanjem, i kako je ta tačka za njega značila stvarnu ili zamišljenu slobodu... Bez te tačke za koju si vezan ne bi volio ni drugi svijet, ne bi imao gdje da odeš, jer ne bi bio nigdje. Za mene ta tačka bješe Podgorica. Podgorica krajem sedamdesetih godina prošlog vijeka bješe Titograd, i duh komunizma dizaše se nad gradom. Niti to bješe varoš, niti velegrad, već nešto između, spoj ruralnog i urbanog, konglomerat niskih trošnih udžerica i visokih modernih zgrada u soc-realističkom stilu.
Ljudi bjehu visoki i naočiti, no zaludni, pa po vas bogovetni dan šetahu čuvenim korzom, Ulicom Slobode, koja se prostiraše od pošte, gdje kao u nekom getu stajahu Zećani, pa sve dolje do Pupove berbernice gdje se okupljahu autohtoni Podgoričani. ‘’Marina samoposluga’’ i ‘’Bombonjera’’ bjehu mjesta okupljanja Koničana i Tološana, a između Jugobanke i Jugoplastike okupljala se, logično, projugoslovenska mladež, dok se ona europskija, a samim tim i naprednija omladina, okupljala kod ‘’Beka’’ i Robne kuće ‘’Beograd’’. Kod ‘’Borova’’ su stajali nekrunisani kraljevi ulice Lazo i Jokso. Zagoričana nije bilo, jer nije bilo ni Zagoriča, a Rile i Gile će na svijet doći mnogo godina kasnije. Zabjelo bješe pod terorom centralizovane titogradske vlasti, jer ne bješe još raspisalo referendum o nezavisnosti.
Varoš imaše nekoliko birtija i lokandi - tipa ‘’Sutjeska’’, ‘’Korzo’’, ‘’Duklja’’ - za lokadžije, dok za otmeniju čeljad bješe sagrađen luksuzni hotel ‘’Crna Gora’’. Gurmani i sladokusci su tamanili bureke, šampite, bozu i limunadu kod Štetnog (S.T. ‘’Hamza’’), a sve su nas šišali Pupo i Veko ...
Kulturno smo se uzdizali uz Cicovu (kino) kulturu, a u Domu omladine su rasli neki novi klinci Mima (Karadžić), Žarko (Laušević), Džoni Bi Gud (Hodžić)...
Pod Goricom bješe crkva u koju su rijetko zalazili i najortodoksniji vjernici, a kako bi zalazili, kad je ‘’kustos’’ (sveštenik) prije podne držao službu (božiju), ispovijedajući grešnike, a naveče se, i sam grešan, ispovijedao u nekoj drugoj službi (državnoj), on u dugoj crnoj lanenoj mantiji, a oni u dugim crnim kožnim mantilima.
Najljepša ulica u gradu bješe Vaka Đurovića, koja se uz stari lipov drvored pružaše od benzinske pumpe, pa sve dolje do Vezirovog mosta. A u njoj u hladu lipa, kao lijepa Šantićeva ‘’Emina’’, stajaše stara zapadna tribina. Možda to ne bješe najljepši stadion na svijetu cijelom bijelom, ali, brate, imaše dušu...
PRVI PUT S OCEM NA JUTRENjE (UTAKMICU): Bilo je to komunističko vrijeme, pa sveta nedjelja ne bješe posvećena bogu, već, bože mi oprosti, fudbalu. Te nedjelje je došao ‘’Osijek’’, al’ Pod Goricom je opet bilo puno... Držeći oca za ruku, sa velikom tremom, i još većim ushićenjem, prilazio sam, za mene, najljepšem stadionu na svijetu, tom fudbalskom teatru mojih dječačkih snova. Tribine bjehu velelepne, a zapadna bješe pokrivena žutim krovom. Jedino što na tom usijanom limenom krovu nema mačka, ali, gle, on je na terenu, pored aut-linije, i umjesto repom, maše zastavicom (pomoćni sudija, profesor Novak Bato-Mačak Perović). Smjestismo se na čuveno ‘’stajanje’’, podalje od ‘’nervnog’’ (sektor najvatrenijih navijača), koje se nalazilo iznad Agove kuće. Na terenu zanimljivo, ali u publici još zanimljivije - aplauzi, bodrenje, negodovanje, psovke, komentari. Gledaoci koji su imali tranzistore bili su glavne face na tribinama, jer su mogli da prate kombinovani prenos utakmica ‘’Vrijeme sporta i razonode’’ (“Ovaj je program kao torta, red muzike pa red sporta”), a mjesta u njihovoj blizini bile su prave male VIP-lože.
Uključenje čuvenog radio-reportera Bratislava Kokolja u prenos, izazivalo bi salve smijeha i oduševljenja. “Na stadionu Pod Goricom deset hiljada gledalaca, pet hiljada kišobrana. ‘’Budućnost’’ napada prema Domu omladine, a ‘’Osijek’’ prema benzinskoj pumpi”, slikovito je obavještavao popularni Bato slušaoce diljem domovine, od kojih mnogi nijesu znali ni gdje se nalazi Titograd, a kamoli Dom omladine i benzinska stanica. Kako se utakmica bližila kraju, a ‘’Budućnost’’ nije imala povoljan rezultat, čovjek zadužen za stari semafor vrati kazaljku sa devedesetog na osamdeset deveti minut, ne bi li svom voljenom klubu dao još jedan minut života... Eh, kad bi taj stari časovničar ponovo mogao da vrati vrijeme, pa da opet vidimo ta draga lica fudbalera i njihovih učitelja - čika Miša, Rajka, Moma, Nikolice, Slavka, Zoje, Mića, Voja, Caca, Tonka, Janka, Monja, Guza, Draga Četke... kao i namrgođene ‘’face’’ koje su održavale red - Voja Vračara, Milutina, Milete, Idža Pacajca, Đoka Priganice, Jova Piroške... Danas te njihove vaspitne palice više liče na onaj prutić Vitove učiteljice...
I dok mnogi (anti)heroji iz ove priče već odavno oru nebeske njive, u Ulici Vaka Đurovića rastu neka druga djeca, neki novi klinci, koji jure za loptom, doduše, na laptopima.
Bilo jednom u Titogradu (Podgorici). I tačka.