Piše: Slobodan M. Čurović Apis
Svaki grad ima svoja statusna obilježja, kao nezaobilazni dio kulturne i komunalne infrastrukture, kao znak gradskog miljea, otisak da ste baš u tom i tom gradu. U šta svrstati grafite? U obnovljive izvore mozgoenergije, u organsko –zidnu inteligenciju, u transparentni zapis neoliberalnog, nepostliberalnog koncepta, u urbani zez, u vodič u srce grada, u protest iskaljenog (u noćnim časovima ) bunta i nepodnošljive strave, u vrcave komentare naše jave, u dežurna prepucavanja i ubrzanu muku olakšavanja (kada zaćute neovisni novinari), u škakljivi, ali prirodni izraz, u kritiku postojećeg uma? Grafiti su nepristajanje na konvencionalnosti i ustajalu žabokrečinu, jezička i lapidarna buna protiv laži i mimikrije. Grafit, podgorički, jako dobar grafit. Slušam sociologe kako sociologišu, psiholozi psihologišu, politikanti globalno poliklinišu, pedagozi pedagogišu i metodišu, dežurni kolumnisti kolumnišu, špijuni merački špijunišu, ali niko da definiše šta je to grafit. Grafit je čudo, filosofija , enciklopedija (uvijek otvorena ) zidopisanja, „kontinjerskih“ otisaka, ulaznica za odrastanje, kad svako želi da pokaže neki svoj stav, da obilježi svoju teritoriju. Grafit je iritantno brljanje, žvrljanje, životni neprijatelj gradskih službi čistoće, tzv. higijeničara (pogotovo u ekološki- uspravnom Rajistanu), briljantne lirsko-slikarske minijature za koje nijesu uštogljive (snobovske) fensi galerije (gdje su opet stigli , iz ko zna kojih galaksija varvari).
Grafiti su fajterski zapisi, da nije njih ne bi bilo gradova, otkačeni maksimum smijeha, neprilagođenih neprilagodljivaca, za koje niko nije čuo sem vi, pomalo ja, i bezimena genijalanost nekog tamo.
„Opet smo ukrali tomos’’, to nije samo marketinški trik, već vraćanje u one godine sentimenta moje generacije, kada nijesu zapinjale jagode u grlu, kada nijesmo ni slutili šta je to „frka”. A?“
Ja sam lovac na grafite, pa oni ulove mene, ostave bez teksta, nude se ne kao mito da ih otrgnem od umivanja, prefarbavanja, fasadiranja, jer su ogoljeni do kosti, bola, podnošljive lakoće nepostojanja.
Sa lingvističkog stanovišta, to je rječnik sočnog stanovništva, gdje je psovka gotovo kućni prijatelj, grafiti sužavaju forme, oni su nježni varvari .
‘’Nećemo više čekati Beketa . Godo je rekao.’’
Dobro došli u grafite, u plavo- bijele boje. Varvari se opet vraćaju. Varvari se uvijek vraćaju. I tu su. Sloboda za sve i jedno tiho: „Čuvaj se ide elita.“