Piše: Magda PEternek
Danas neću pisati o teroru i torturi politike nad našim životom, ne zato što nije „zaslužila’’ (naprotiv, tomovi bi se mogli ispisati), već što hoću da skrenem pažnju na drugu vrstu ugnjetavanja i duše i tijela. Traje to, bogami, odavno, kao i mnoge muke koje su nas zadesile. Međutim, ekspanzija je dostigla vrhunac (daj Bože da ne može dalje) u poslednjih nekoliko godina.
Naime, fanatična tortura medija i njihovo utrkivanje reklamiranjem raznih preparata za mršavljenje i beskrupolozno forsiranje „idealne’’ težine (naročito ženskog čeljadeta) prevazilazi sve granice, ne samo ukusa već i zdravog razuma.
„U zdravom tijelu zdrav duh’’- jeste parola koju smatram poželjnom, bitnom, i uz koju sam ‘’rame uz rame’’ odrastala. To je podrazumijevalo umjerenu fizičku aktivnost, bilo kroz šetnje, trčanje ili bavljenje nekim sportom. Zatim, pravilnu i takođe umjerenu ishranu, iako se nekada može, a i mora pretjerati. Ipak, ono što je najvažnije jeste neumorno i neumjereno hraniti svoj duh. I to je bilo to, bez ikakve filozofije i pravljenja od toga nekakve nauke. Ubijeđena sam da se s ovakvim pristupom živjelo zdravije, ispunjenije i zadovoljnije. Međutim, šta je danas uopšte predstava i kako se doživljava ljudsko tijelo? Za mene je ovom torturom i terorom nad njim ono samo puki poligon za iživljavanje i zgrtanje novca medijskih dželata. Reklame su promijenile ideje društva u shvatanju ljepote i ružnoće, pa tako praktično dvije industrije vode međusobni rat- to su industrija ishrane i industrija sredstava za mršavljenje. Pritisak „ideala’’ nezdrave, anoreksične mršavosti više nego ikad je u suprotnosti s našom prirodnom veličinom tijela. Ako ovom teroru „pripomognemo’’ opsesivnim željama za postizanjem nemogućeg, onda smo potpuno izgubili osećaj za realnost, ili još gore za kvalitetno učestvovanje u životu. Poražavajuća je činjenica da veliki broj žena danas misli da bez fizičke ljepote nije moguće pronalaženje partnera, i da su bez fizičkog savršenstva potpuno bezvrijedne. Za njih mjerilo vrijednosti nije karakter dostignuća ili inteligencija, već veličina i oblik tijela. Toliko o samopouzdanju.
Razne dijete, koje nude razni ‘’eksperti’’, umnogome su uticale na ovako nezdravo razmišljanje i življenje. Imala sam u svom okruženju one koji su se jednoj vrsti dijete izgladnjivali do besvijesti, a u drugima se prežderavali, jer tako kažu ‘’pravila’’. Bile bi to igre za djecu da nije u pitanju nešto mnogo ozbiljnije, a to je opasna igra sa sopstvenim zdravljem. Dijete su teror nad našom sviješću, one nas drže u stanju bespomoćnog djeteta. Dakle, parola dijete bi glasila „ako je nešto ukusno, sigurno je zabranjeno, a bljutavo je korisno’’. Dijeta nas uči da mrzimo hranu u kojoj uživamo i da volimo hranu koju mrzimo. Ja većeg neprijatelja, i duše i tijela, ne vidim u bližem, a ni u širem okruženju. Ono što je još jako važno jeste da dijeta definitivno od ljudi pravi žrtve. Pročitah u jednom članku pod nazivom ‘’Mit ljepote’’, autorke Naomi Volf, da je 33.000 žena reklo da bi radije izgubile 10-15 kg nego postiglo neki drugi cilj. Pretpostavljam da ova brojka ni na našim prostorima ne bi bila manja, naprotiv. Svaka žena bi trebalo da se zapita- šta će to biti drugačije u njenom životu ako bude mršavija, u kom smislu i pravcu bi joj se život promijenio? Da li bi bila pametnija, bolja majka, sportistkinja, prijateljica ili supruga? Ili, da li bi „onaj pravi’’ koga čeka upravo tada zakuca na njena vrata? Ubijeđena sam da ne bi, ne zato „što je sreća lijepa samo dok se čeka’’, već zbog toga što se naša snaga i bogatstvo nalaze u nama, u našem duhu i u onome što nosimo u sebi. Kilogrami su tu nebitna stavka. Naravno da se mora voditi računa o svojoj tjelesnoj težini, prvenstveno zbog zdravlja i naravno da treba biti umjeren. Ono što nikako ne smijemo dozvoliti je da preokupacija fizičkim izgledom bude u prvom planu.
Što se mene tiče, nikakve sprave, nikakvi mikseri, a bogami ni blenderi, ne mogu zamijeniti ono što se lagano krčka na šporetu. O tome da li više volim pečenje ili možda kelerabu, neću trošiti riječi. Stvar ukusa, neko će možda reći! Možda, i mogla bih sa takvima raspravljati, kada bih živjela možda u Aziji, ali ja sam, srećom, iz zemlje Srbije.
Zato, hranite se u skladu sa svojim podnebljem, jedite domaće (ako je moguće ‘’iz bašče’’), šetajte po šumama i gorama naše zemlje ponosne. Dva-tri kilograma viška su ništa, ako svoj dragocjeni duh dobro „podmažete’’. Ja imam zalihe. I ja i moj bič, jer teror nad tijelom je kič.
(Autor je pjesnik)