AUTOR: MILAN RUŽIĆ
Huči Neretva mržnjom, a na mostarski kamen pada mrak. Kažu da negdje na dnu rijeke počiva prvi spomenik Šantićev. Ako… Bolje da gleda ribe, alge i kamen, nego da gleda šta mu se dešava sa gradom koji je toliko volio da je u njemu htio i da umre. Više puta se iz svijeta vraćao ne mogavši da izbaci Mostar iz srca.
Rekao je da sunce tuđeg neba neće grijati kao što grije u njegovoj zemlji. U njegovom gradu. Pala je bista. Pao je most. Pao je i Šantić. Mrtvog su ga opet ubili ne bi li ga protjerali iz Mostara. Smeta im i u zagrobnom životu. Smeta im duh kulture, duh srpstva. Sa Veleža Šantić gleda i maše. Ode… Ode negdje gdje sunce grije bar upola kao mostarsko. Protjeraste Aleksu! Otjerali ste pjesnika. Otjerali umjetnika. Otjeraste Srbina! Šta ćete sad? Ko će vam sada stihovima mostarsko nebo i zemlju od Boga otkupiti? Čiju ćete Eminu pjesmom dozivati i ko će vam sad znati kakva vam je sudba?
Jedino što se uspjelo iza Šantića sačuvati u njegovom rodnom gradu jeste njegova ulica. Ni nje više nema. Sada nosi nečije drugo ime. Nosi ime onoga koji je Šantićev narod u ponor bacao i mrtvom mu se podsmijevao. Htio je jednu trećinu Aleksinog naroda ubiti, drugu protjerati, a treću načiniti nečim drugim. Sa Aleksom su pokušali sve tri opcije, ali tek nakon njegove smrti. Zašto? Zato što za života nisu smjeli.
Neka danas nad ovim zločinom plaču njegovo klasje, njegova Emina, njegov grad, njegov narod. Plakaće, ali neće dugo, jer poezija i veliki pjesnici, bez obzira na to šta im ko učini, vraćaju se kada im se progonitelji najmanje nadaju. Vratiće se Aleksa na krilima svoje umjetnosti, a ove zmije otrovnice koje se na njegovom suncu razmilješe i izađoše ispod mostarskog kamena, vratiće se nazad u svoje rupe i čekaće novu priliku. Iz zemlje će samo po kiši izlaziti, ali tad će biti obične gliste.
Mislili su da će im ovaj zločin proći tek tako. Niko Mostar nije zadužio više nego Šantić. Protjerivanjem njega, istjerali ste i duh Mostara i sad se samo njegovim imenom koristite, a grad je otišao za svojim najmilijim sinom.
I zapitajte se kad ulice budu Stepinčeva, Hitlerova, Tuđmanova i tome slično, a Mostar postane Glosar, i to glosar ustaških i nacističkih pojmova, da li je bilo bolje ubijati po Budakovom modelu ili voljeti po Šantićevom! Već decenijama sve podrediste mržnji, a da je iko barem malo volio, znao bi kolika je tuga i patnja mrzjeti, a toliki bi ljudi bili živi. I u dane kada se Mostar, ili ono što je od njega ostalo, oprašta od svoje lične karte, evo ja ću prvi ispred svih Srba Boga moliti da Šantića, dok se u svoj grad ne vrati, nagovori da dođe u Srbiju među svoj narod i među svoje stihove koji počivaju na usnama svakog Srbina koji drži do sebe i svoju zemlju voli onako šantićevski.
wwwiskra.co
Komentari
Komentari se objavljuju sa zadrškom.
Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijedjanje i klevetanje. Nedozvoljen sadržaj neće biti objavljen.
Prijavite neprikladan komentar našem
MODERATORU.
Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite našem
Ombudsmanu.