Ode pjesnik i romantičar- ukleti pjesnik i ukleti romantičar, veliki sin njegoševske Crne Gore... Sanjar koji je vjerovao u SVANUĆE VJEČNOSTI... Ukleto vezan i za Zemlju i za Nebo, ode da se nađe sa svojom braćom pjesnicima i rodoljubima, sa svojim slavnim precima- borcima i slobodarima.
Nije se bojao života, nije se bojao smrti.
Ode, a da ne vidi kako sviće Njegoševa Kapela.
Živio je i stvarao u duhu evropskih pjesnika-mučenika od Bodlera do Rilkea, a volio je bratski, do dna svoje duboke, tajnovite duše Aleksandra Bloka... Ipak, u njegovim genima sijao je Njegošev talas, velika slobodna misao, da se živi i ode kao slobodan čovjek.
Miodrag Mišo Tripković živio je, pisao je, pjevao je kao PRINC POEZIJE.
Njegova poezija je disala perfekcijom.
Svijetla i časna kao zvijezda Danica.
I kad su ga svi voljeli, bio je mahom usamljen.
Hranio se Poezijom.
Hranio se Slobodom.
Vjerujem da je otišao gladan i Poezije i Slobode. Naročito Slobode.
Kad god umiru meni, moji dragi, ja kažem, pomislim ono što je zapisao Čehov- Nepravda je to, Bože... prijatelji uvijek umiru mladi.
Uvijek. Uvijek... i opet Čehov- Tužno je živjeti na svijetu...
Mišo je vjerovao, da je Poezija besmrtna, tako je govorio i sanjao.
U beogradskim noćima, koje smo dijelili sa Branom Petrovićem i Acom Sekulićem, uz vino i misli... Mišo je volio da ga zovemo SRPSKI REMBO, u stvari, ja sam to osjećao, i tako sam mu pružao ruku, kao REMBOU...
Tako u ovoj sumornoj Crnoj Gori, u ovoj Tužnoj zemlji bez roditelja - ode Srpski Rembo... ode naš brat po mukama, sreći i nesreći.
Do viđenja, Mišo, vidjećemo se – daće Bog...
Poezija te neće zaboraviti...
(Autor je pjesnik)
Piše: Ranko Jovović
)){kind=small}
