Pjesnik Miodrag Tripković bio se s radošću odazvao na pjesnički skup posvećen Njegošu, koji je bio zakazan za 15. decembar u Baru, ali u međuvremenu, anđeo ga pozva na drugu stranu. Možda je pjesnicima ponajbliža smrt - stopu u stopu prati svaku njihovu misao, i samo pada u očaj, kada ih nebu podiže životvorno nadahnuće.
Sad su iza pjesnika ostali stihovi, misli, opsežna esejistika, natopljena pjesničkom energijom. Čini mi se da je u realnom životu bio sklon radikalnoj poziciji, isključivosti, što je prosijavalo i kroz njegovu esejistiku, kao svojevrsna energetika duha, i izbirljiv ukus. U poeziji je bio blag, liričan i melodičan, melanholik s vatrom.
Tih divnih stvorenja valjda ima u ovom svijetu koliko mu je potrebno da se ne smrzne u očaju. Evo gledam njegovu pjesmu ,,Cetinje'', ispod koje stoji: novembar 2006. Dakle, bilo je hladno. Bilo je hladno u Crnoj Gori koja je tih godina odustala da bude to što jeste. A to znači, između ostalog, okrenula je leđa pjesnicima, razgovoru, kulturi, pamćenju. Za pjesnike je tada Crna Gora postala santa leda. Sjenka novokonstruisanog Cetinja, počela je da potkopava Lovćen. Nekoliko poslednjih distiha te pjesme glase:
Nije bilo takve svetinje/Koja je sijala kao Cetinje./Al sve na svetu prođe, pa i to doba/Sad Pesnik sedi sam, kraj svog groba./Veje crni sneg, veje kosmičko inje,/Na zemlju raspuklu davno, i iščezlo Cetinje.
A sad se vraćam jednom kratkom tekstu, koji sam napisao prije sedam godina:
Kratka pjesma Miodraga Tripković „Mladić spava u smrti na Kosovu polju“, jedna je od ljepših u savremenoj srpskoj poeziji. Pjesma/ bajka, pjesma izvještaj s ovog i onog svijeta. U pjesmi je bol prešao u oslobađajuću ljepotu, a smrt u život. Pjesma koja se, iz tek naglašene elementarnosti, domogla svježeg vazduha univerzalnosti kroz višeslojnu simboliku. A sve izvire iz našeg nacionalnog, nebozemnog simvola – Kosova. Za naš nacionalni udes, nema konkretnijeg izvještaja, slike i simbolike. Prva slika ne nadilazi mnogo jedan surovi novinski izvještaj: „Ovdje leži mladić (jagnje božije)/ Posječen crnim handžarom/Na kućnom pragu spava/ Ne navršivši ni šesnaest ljeta“ . Osim što je nenametljivo, opštim simboličkim mjestom naglašeno, da je mladić jagnje božije, sve ostalo je goli izvještaj, i jedna strašna činjenica. Tek drugom strofom počinje pjesma, i potresna ljepota, koja baca zrake i unaprijed i unazad, i umnožava značenjski potencijal prve strofe: „Leži u svojoj smrti/ U svojoj prvoj noći/ Smeši se kao dete u kolevci“. Posledenji stih je sve preobrazio, iznenadio, potresom tišine, radijaciom znaka i značenja koje dolazi odonuda, iza smrti, iza bilo kakvog ograničenja. Zaklani mladić, više ne leži u smrti, nego u kolijevci! Ili, nije ni u kolijevci, nego u pjesmi. I zaklani se smiješi kao novorođeni, jer je prešao na drugu stranu. Nevin je (ni šesnaest ljeta), a pretrpio je silu ada (izboden crnim handžarom). Pjesma tek u šestom stihu ulazi tiho i munjevito u oslobađajući prostor iznad smrti, da nas oslobodi nepodnošljive činjenice koja nosi ubitačnu težinu ličnog i nacionalnog udesa. Jer mladić ne spava zaklan bilo gdje, nego na Kosovu, i to ne na nekom drumu ili polju, nego na kućnom pragu. Sledeći stihovi ove pjesme glase: „Gleda niz pusto polje/ Polje božurovo/Čeka da mu se kos javi/ Misli:/ Smrt je moja dragana/ Oči su joj plave/ Pogleduje me lepim pogledom./ Smeši se u snu(mladić)/ Ne skrstiv ruke/ Kao mrtav da nije“.
Čemu bi zaklani mladić mogao da se smiješi, nego otkrovenju? Prolazeći u duhu kroz istorijski i simbolički prostor („gleda polje božurovo, čeka da mu se kos javi“) i - ulazeći u čudesno saznanje („gledaju ga oči dragane“), koje je istovremeno i iskupljenje, jer je ispio čašu žuči do dna i za sve. Da, sad je on odabran, da projavi svoje, i svog naroda stradanje za veliki Simbol, koji omogućava progledanje na drugu stranu.
Surovost zala preobražena je najtišim riječima, a tamna istorija progledala je kroz jedan potresan događaj.
Ne razlikuje se mnogo sudbina Miša Tripkovića, od ove u pjesmi, jer je, sastradavajući sa svojim narodom, s Cetinjem i Lovćenom, pod udarcima pjevao, i opominjao.
(Autor je književnik)
Piše: Milutin Mićović