Pi­še: Mi­li­sav S. Po­po­vić


Ako ti kažem da si srećan ako svoje ožiljke samo na koži nosiš, hoćeš li pomisliti da sam čudan?

* * *
Vremenom nas izrez­bare. S grebanjem počnu od rođenja. Iskidaju pupak i lup­nu te po leđima. Odmah po dolasku na svijet postajemo oš­tećena roba. Reljefno te kasnije urede bodeži, pesnice i đulad. Nastupaju bombe i vatrometi - svejedno... za tebe će sve to bi­ti eksplozija. Neke rane teš­ko zarastu - najružniji šavovi nastaju od uvreda, i uvijek se kriju izn­utra. Oko srca bu­du... zato si tu, u grudima, kad se dotakneš, tako tužan.
Ima onih što se liječe knjigama ili gledanjem u zvijezde... dru­gi izoš­tre nok­te, pa se svete. Ovdje smo da preživimo... istina. No, dijelom postojimo da sažvaćemo druge. I ne mislite da ima onih, previše mekih, koji ni­su kadri da kosti drobe. Svako makar jednom želi da nekog pokosi... i da mu čelo koljenom razvali. Zato je potraga za oš­tećenijim od sebe nagonski opaka... sveprisutna. Namjera ovakva i ova, stanuje i kod tebe, vjerni čitaoče. Svi smo zbilja slamke među vihorove, ali skupa – jedna velika ružna Baba Roga, otporna na oluje.
Ipak, nisam sreo čovjeka kog su slabo zarasle rane spriječile da voli, jede i sanja... ot­kud onda generalna promisao u narodu da tijelu izrez­barenom fali snaga? Vole naši lju­di da žale onog što su ga vulkani pekli i snijeg ledio... jer se tada uzdaju da je zlo našlo kolač pa će njih zbog poslastice zaobići. Ima neš­to u nama što lažno predstavljamo kao „odu žr­tvi“... Intimno se radujemo budali što je na sebe munje skrenula. Pa ćemo reći “grom je u njega udario, nema mu povrat­ka”. Drago je ljudima da čuju kada neko dru­gi strada.
Ne vi­dim ja kod takvih niš­ta nakazno... niš­ta svršeno. Više mi njihovi ožiljci na intarzije naliče, a duša na uprilagođeno mjesto za spavanje. Jer, poput jastu­ka i madraca... i čovjeku treba da ga izvalja oklagija muke, čisto da se anatomski prilagodi, da li­či na tanku prozračnost... da li­či na perce s krila anđela.
Mati mi je govorila: “Ne bježi od bola, ne sti­di se loma. Rane pretvori u korita... da bi sjutra nekog iz njega nadojio razumijevanjem. I u njega skloni, potom pokrij nevoljnika... sačuvaj ga time od olujnih oblaka. Niš­ta ne umije da voli kao čovjek koga su odbacili. Niš­ta bolje ne šti­ti kao oni što ni­su bi­li zaš­tićeni”. Nisam razumio tada, ali sam upamtio... Sada shvatam, kao što niš­ta drugo nisam shvatio.
Postoji jedna civilizacijska grupa šetača... narod koji je filozofiju rana razvio kako treba. Japanci su vjekovima poš­tovali slomljeno više od netakn­utog. Popravljali su i spajali, ali ne da bi rukotvorinu time na neko vrijeme sačuvali, obesmislili ili potcijenili – već da se krhotina vrati upotrebljivija, vrednija i jača. Po krajevima loma bi izlivali tečno zlato, a takvu vješ­tinu rekonstrukcije nazivali kint­su­gi. Vaze, pehari, tanjiri, bokali... nakon preloma vraćali bi se čvr­šći... postajali bi vlasnicima draži.
Pukotine po kojima bi se vrelo zlato izlilo - izlilo bi se u grane i grančice. Spajalo bi lomove i lijepilo krupne i sitne komade. Ne bi se time sakrilo mjesta gdje je pucalo... zapravo, istaklo bi se!, i usjajilo. Jer, bol i pukotina treba da postanu dio istorijskog puta koji je zatekla nevolja, krvno svjedočanstvo o tome kako živjeti nakon poraza. Zato su ožiljci kint­su­gi porcelana od zlata... jer oš­tećeno se uvijek da popraviti... jer ranjeno ne bude uvijek poraženo.

* * *
Religije uče da su ožiljci nastali od grijeha najgore zjapeće grozote. Možda. Zaš­to ne kažu da ima rana nastalih bez grijeha? I da ih okolnosti i dru­gi nanose. Zaš­to uče da i zbog njih moramo tražiti oprost i kri­ti ih poput kakve sramote? Zar to ne predstavlja grijeh ljud­ski nad čovjekom... zar vas takav postupak ne udaljava od Boga?
Ono što te ugrizlo, jelo, sažvakalo, probolo, osakatilo i grebalo... često nije dio lošeg iz­bora, nije stvar sudbe ili zapisa - već čeljusti i oružja bezobrazne horde demona, što se šćućurila na pu­tu tvog životnog pravca. I kada koračaš kako treba, ne gazeći tuđe staze i ne lomeći travke, laju i sakate ale... Neko to naziva sudbinom druma pravednika. Ja bih na te što tako kažu dreknuo - Budale!
Ako je tako, a ti ipak stigneš do kraja...a krv ti se sa rana tek sasušila... umoči tkaninu u čašicu vrela zlata, porumeni njome tragove kandži i zuba. Okreni se sun­cu, da te prepozna. Ni­si ti oš­tećena roba... samo ti se duša previše puta raspukla, da ne bi umrla.
A doći će noć, kada se sve utiša... i kada će sitna bića iz toplih livada da traže mjesto koje sija. Ležaćeš na travi, miran. Onuda gdje si bio slomljen, postaćeš blistav. Kožu će ti prekriti milion leptira, dva miliona krila... Sa neba ćeš ču­ti:
Udahni, Kint­su­gi... udahni. Bio si silan.

(Autor je knji­žev­nik)