-Pi­še: Vuk Vu­ko­vić

Šta fotografija iznevjerava? Ukoliko je ona čist čin nevjerstva, opet, šta bi joj se moglo suprostaviti? Koju to alternativu imamo, a da joj se fotografija, već, nije obratila praznim gestom?
Sjećanje istrajava u svom biću u onoj mjeri u kojoj je sposobno da se ponavlja. Ponavljajući se, sjećanje se sebi dodaje.
Parafrazirajmo Kjerkegora: ponavljanjem, mi se unaprijed sjećamo. Moguće je da fotografija upravo vrši kretanje preko mehaničke memorije u koju ne investira ništa. Ipak, sjećati se unaprijed više nego da zastrašuje! Mehanika memorije u fotografiji drži svoje sjećanje u (potpunom) obustavljenom kretanju: kako ne bi iznevjerila svoj statični čin, fotografija, u stvari, ne bilježi, niti dodaje, kao što i ne uzima ništa.
Ponavljajući se, fotografija negira sjećanje. I još, fotografija nas postavlja u jedan nemoguć položaj.
U želji da se nametnemo sebi, fotografijom mi se fantomski preinačavamo. Ono što se ponavlja, i što se u tom ponavljanju prekida kako bi nastavilo uprazno okretanje, jeste isto ono što se organizuje unutar fotografije. Potrebno je prognati jedan svijet iz samog sebe, kako bi se fotografski oblikovao i postavio u praznu i ravnu građu.
Nema granica u fotografiji! Svijet slikâ lišen je svakog identiteta, i samim tim je u mogućnosti totalnog obmotavanja. Stvarnost je scena na kojoj interveniše fotografija koja nudi najbolje stanje, ukupni kapacitet onoga od čega svi zavisimo, jer slika može sve što joj se prohtje.
Ta spiralna povezanost poruka, saobraćaja, kontrole i brzine, ona kruži sama za sebe, projektujući jedan svijet kroz koji neprekidno cirkulišemo a da toga i nismo svjesni. (Nesvjesno je, da tako kažemo, prikopčavanje na mrežu koja se beskrajno grana, a da su joj centar i periferija postavljeni na jednoj istoj tački.) Poput telegrafa, duh je propusna, otisnuta poruka koja je uvijek već na putu s onu stranu.
Fotografija ukida svaki stepen ogledanja. Ja želi da bude obustavljeno u nadolaženju k sebi, da bi, u tom tretmanu, estetika u kozmetici egzorcirala prirodu apsorbujući isključivo one ekstra suplemente. Da, riječ je o modnoj ideologiji, o aparaturi koja kondezuje i dizajnira globalni mentalitet. Tako stanje projekcije, dokazuje da, fotografijom mi nismo tačno onoliko koliko je to idealno moguće.
Samo i tek u najavi, pojavljuje se ono fotografisano. Međutim, zar ne, – fotografija prekida pojavljivanje. U fotografiji je uvijek postojao taj događaj, iako nikada nije nastao.
Izlomiti se duž linije, imenovati svjetlost, nastati po uzorku samosličnog koje je istovremeno i besprizorno: to bi bila fotografija, nulti presjek, rad koji oponaša okončanost. U prorezu koji se tu događa, otkrivamo kako je nemoguće slijediti trag fotografije. Objekat je lokalizovan, pošto mu je zakinuta svaka dimenzija. Kakva fantastična igra jednobijele površi zakrivljene u sebi.
Konačno, to je prvobitno stanje svijeta, i još neopaženih stvari: sanjali smo da osjetimo sebe nekim nadograđenim perceptima, i objektiv nam je ponudio smrtnost u njenom gro-planu.
Sada se nemoguće povući, nemoguće je poreći fotografiju jer je ona nastala po tom principu. Pa ipak, nismo sigurni da li je to otpočetka bila zamka ili želja, ili je to jedno te isto...
Uglavnom, fotografija je u svakom slučaju dobila na vremenu, prepoznavši ponavljanje i odričući se sjećanja. Da li je nešto takvo moguće za nas?