-Pi­še: Mi­lan Mi­šić

Predsjednik Rusije Vladimir Putin je na neki način svoju radnu 2017. završio prošlog četvrtka, na način uobičajen još od 2001 – tradicionalnom konferencijom za štampu na kojoj je puna 3 sata i 40 minuta odgovarao na široki spektar pitanja, od geopolitike, do čipovanja krava i cijena ribe. Ovoga puta nije nadmašen rekord u dužini randevua predstavnika ruskih medija i šefa države od 4 sata i 40 minuta postavljen 2008, ali jeste po broju učesnika: naspram Putina ovoga puta je bilo 1.640 novinara.
Šta je sa ovog susreta bio povod za svjetske vijesti? Pa, recimo, njegova kritika američkih političara, koji ga, kako je rekao, s jedne strane demonizuju, dok sa druge od njega traže da im pomogne u rješavanju problema Sjeverne Koreje. Zatim ocjena da su optužbe za rusko miješanje u tok američkih predsjedničkih izbora 2016. da bi se obezbijedio poraz Hilari Klinton i pobjeda Donalda Trampa ”izmišljotina” ljudi koji bi da novog američkog predsjednika delegitimizuju.
Vijest je i da Putin na predstojećim predsjedničkim izborima u martu iduće godine neće učestvovati kao kandidat Jedinstvene Rusije, partije u kojoj je većina tamošnje političke elite, već samostalno, što je protumačeno kao njegov otklon od svakodnevnih političkih zavrzlama. Putinov današnji rejting od preko 80 odsto, kao i činjenica da u trci za četvrti predsjednički mandat opet neće imati ozbiljnog izazivača, garantuju mu još šest godina vlasti, sve do 2024. (kada će imati 71 godinu, koliko Tramp danas).
Na ovoj ”mega” konferenciji za štampu, Putin je ostavio utisak lidera koji kipti od samopouzdanja, s razlogom ako se uzme u obzir šta je sve postigao tokom godine od koje se polako opraštamo. Samo tri dana prije toga vratio se iz svoje prve posjete Siriji, gdje je proglasio pobjedu u intervenciji koja je započela u jesen 2015. i koja je Rusiju vratila na Bliski istok (i na globalnu scenu) kao veliku silu.
U Siriji je objavio i povlačenje ruske vojske, pošto su postignuta dva glavna cilja: ostanak na vlasti predsjednika Asada i poraz Islamske države u Siriji – ali i formiranje ruske mornaričke baze u Tartusu, drugoj po veličini sirijskoj luci na mediteranskoj obali.
Potom je posjetio Egipat i Tursku, dva nominalno američka saveznika sa kojima su ruske veze sve jače (sa turskim predsjednikom Erdoganom u ovoj godini se sastao po četvrti put), a prije sirijske posjete u Sočiju je o njenoj budućnosti konferisao sa Erdoganom i iranskim predsjednikom Ruhanijem, dakle bez učešća Evrope i SAD.
Rusija se ove godine nametnula kao de fakto drugi po značaju akter na Bliskom istoku, što je potvrđeno i oktobarskom posjetom saudijskog kralja Salmana (sa delegacijom od 1.500 ljudi) Moskvi. Kad se uzme u obzir da je vojni ulazak u bliskoistočnu arenu bio praćen prognozama da će Sirija postati ”ruski Vijetnam”, neizbježan je utisak da je Putin, u situaciji kada je Obama oklijevao, pokazao lidersku odvažnost - i da mu se rizik isplatio.
Sirijskim angažmanom, a prije toga svojim potezima u ukrajinskoj krizi, kao i jačanjem saradnje sa Kinom, Putin je srušio i posle hladnoratovski poredak ”jedne sile”. Aneksija Krima je bila doping njegovoj popularnosti kod kuće (uprkos tome što je bila povod za zapadne sankcije koje su oborile standard Rusa), a sve u svemu, Putin je ojačao svoj imidž uspješnog igrača geopolitičkog šaha.
Ono što ga je međutim najviše pratilo u ovoj godini, posijano je prošle: optužbe da je Rusija presudno uticala na pobjedu Donalda Trampa, uz pomoć svojih hakera i korišćenjem društvenih mreža, što je američki mjesečnih ”Atlantik” opisao kao ”jednu od najvećih političkih sabotaža u novijoj istoriji”.
O tome se u Americi već nekoliko mjeseci vodi specijalni istraga (već su podignute tri optužnice protiv članova Trampovog izbornog štaba). Ono što su međutim dileme, to je da li je rusko uplitanje (koje, rekosmo, Putin odlučno opovrgava), Rusiji donijelo korist ili štetu.
Riječ je o tome da očekivanog poboljšanja odnosa između Vašingtona i Moskve nema, uprkos tome što se Tramp upadljivo uzdržava od kritika na račun Putina. Sumnje da su ”Rusi hakovali američku demokratiju” sprečavaju i svaku pomisao na detant, što je i ovjereno odlukom Kongresa da Trampu uskrati mogućnost da režim sankcija ukine ili olabavi.
Da Putinov svijet nije nastanjen samo geopolitičkim pobjedama i liderskim uspjesima vidi se i po nekim drugim stvarima. Zbog sankcija, ruska ekonomija je više od godinu dana bila u recesiji, a, sa druge strane, ukrajinska kriza teško da ima pozitivan saldo.
Aneksija Krima je po svemu sudeći plaćena gubitkom Ukrajine, odnosno jačanjem njenog nacionalnog i u sve većoj mjeri antiruskog (i prozapadnog) identiteta.
Najzad, Putin ima i jedan suštinski problem: Rusija je postala isuviše zavisna od njega – a istorija nudi dovoljno primjera šta se događa sa nekom zemljom kad ostane bez lidera koji je nezamjenljiv i kad je garant stabilnosti i svega drugog jedan čovjek, umjesto da to budu institucije.
(Autor je bivši glavni i odgovorni urednik ‘’Politike”)