- Piše: Magda Peternek
Gledala sam nedavno emisiju koja je prikazala razgovor s jednim crncem iz Burundija, koji je došao u Srbiju, zaljubio se, oženio, završio fakultet i zaposlio se kao nastavnik u jednoj osnovnoj školi. Govori odlično srpski jezik, čak i bolje nego neki naši ,,pajtaši’’. Na pitanje voditelja kako se snašao i kako je prihvaćen, odgovara: ,,Zadovoljan sam, imam dobar posao koji volim, ali ima jedna stvar koju nikako ne mogu da shvatim, a to je –zašto da komšiji crkne krava?’’
E, pa dragi moj Burundijac, ne mogu vala ni ja ni da shvatim, a bogme ni da prihvatim, iako sav svoj vijek provedoh ovdje.
Voli naš čovjek da onome do njega ne budu sve ovce na broju. Ništa nema slađe našem čovjeku nego onome do sebe zabiberiti, a vrlo često i zagorčati život. Prosto je neshvatljiva ta halapljiva potreba da se zavist dobro nahrani tuđom mukom. Nema veze kako je meni, samo neka je komšiji gore-buni se naš inadžija, a da ga pitate što- nema pojma.
Evo jedne priče koja oslikava ovo bolesno stanje, a koja da nije tužna možda bi bila duhovita. Dakle, jedan ,,blaži’’ vid crnog humora.
Naime, ulovio čovjek (naš naravno, koji bi drugi) zlatnu ribicu i ona ,,po običaju’’ ispunjava tri želje. Prva je našem čovjeku kao iz topa bila- da komšiji crkne krava! Zlatna ribica se zaprepasti, pa viknu: ,,Šta?! Pa zar nemaš ljepših i boljih želja? Zar ne želiš da putuješ po svijetu, da kupip kuću, stan, da uživaš u bogatstvu’’? ,,Ne, ne’’, opet kao iz topa vikne naš domaćin, ,,samo ti uradi kako sam rekao’’.
I komšiji crkne krava.
Došao red i na drugu želju, a naš ,,junak’’ kategorično i odlučno veli: ,,Hoću da i drugom komšiji crkne krava’’. Zgranu se zlatna ribica, ne zna kukavica šta je snašlo, pa poskočivši zavapi: ,,Pa, čovječe, da li je moguće da ćeš na tuđoj muci i nesreći da gradiš svoj život i da propustiš ovakvu priliku? Zar nećeš da ti poklonim firmu, da budeš uspješan, da ti djeca dobiju posao?’’
Skoči naš ,,delija’’ pa se unese zlatnoj ribici u brk: ,,Nemaš ti pojma kakvi su to zlotvori, te moje komšije. Jedan misli da je Bog zato što ima bolja kola od mene, i što mu sin radi u inostranstvu. S ovim drugim se ganjam po sudovima već dvadeset godina zbog međe, a on i dalje pušta baš tu kravu da pase oko moje ograde. A njegove koze brste lozu, jer prelazi preko ograde na njegovu stranu. Pa šta ako je prešla na njegovu stranu? To je moja loza nije njegova.’’
,,Pa, čovječe, opet zakuka zlatna ribica, što ne tražiš da ti dam kuću, hotel, kamion, avion, šta god poželiš, a ne ovako! Upropastićeš i sebe i komšije iz inata i zavisti.
,,Jesi li ti pop ili zlatna ribica’’, sad već potpuno van sebe zagrmi ovaj naš ,,snagator’’. Ispuni mi želju koju sam tražio inače ćeš završiti u tiganju.’’
I tako i drugom komšiji crkne krava, ni kriva ni dužna.
Došlo doba da se treća želja proba, pa tužna i razočarana ribica bojažljivo upita našeg ,,humanog’’ komšiju šta mu je na umu. Ovaj bez trunke razmišljanja odgovori: ,,Hoću da i meni crkne krava’’.
Iskolači drugarica ribica one svoje buljave oči, pa u nevjerici zamuca: ,,Ti si stvarno lud. Nije ti dosta što si upropastio život komšijama, već upropaštavaš i svoj i život svoje porodice. Koji je to đavo ušao u tebe?!’’
,,Nisam lud’’, reče uz zajedljivi podsmijeh, naš drug komšija, ,,sve sam ja predvidio. Sad kad su komšijama crkle krave, još mi samo fali da dolaze kod mene po mlijeko. E, pa neće moći ove noći!’’
Eto, dragi moji, ova tragikomična priča je slika i prilika našeg zavidnog, zajedljivog i naravno primitivnog čovjeka. Zavist, sebičnost i nerazumijevanje teško su zlo među ovim našim narodom.
Ostavljam vas da razmislite i da zajedno pokušamo da nađemo odgovor zašto je to tako. Ono što sigurno znam jeste da je najvažnije da prije svega budemo ljudi. Tako ćemo biti i dobre komšije. Tvrdim. I ja i moj bič. Jer, zavist je kič.
(Autorka je pjesnikinja)