Piše: Duško Kovačević
I na kraju, ono što sa sigurnošću možemo zapaziti, poslije devet godina bitisanja u „nezavisnoj” Crnoj Gori, jeste jedan svojevrstan fenomen i apsurd, da mi koji smo bili protiv nezavisnosti, danas mnogo više poštujemo državu Crnu Goru i njene zakone od nosioca suverenističke ideje
Uobičajeno dolazim na posao jednog majskog dana, te 2006. godine. Zove me šef u svoju kancelariju i kaže mi bez okolišanja: „Znam da će tvoj brat i njegova porodica glasati za ostanak u zajedničkoj državi. Ako misliš ostati na poslu, spriječi ih kako znaš i umiješ da izađu na biralište. Pratićemo!” (Primjer 1)
Nekoliko dana pred referendum zove me koleginica na kućni telefon, prilično kasno i kaže mi ljubazno, krajnje prijateljski: “Obećala sam direktoru da ću te zamoliti da onemogućiš supruga da u nedjelju glasa protiv države!” (Primjer 2)
Koliko je ovakvih i sličnih akcija, do tančina uvježbanih prijetnji, poziva i namještaljki bilo tih dana pred istorijski referendum? Zna li se približni broj otkupljenih ličnih karata i novih, specijalno štancovanih, samo za priliku epohalnog izjašnjavanja iza kulisa legalnosti?
Kako nazvati i to što nije moglo stati u Bijelu knjigu, knjigu referednumskih nepočinstava, štampanu na hiljadu i tri stotine strana, zborniku dokumenata o referendumskom procesu u Crnoj Gori 2006. godine?
Prema tome, šta sve to mi još, pored nezavisnosti, ne slavimo svakog 21. maja, evo skoro deceniju? Možda je bolje postaviti pitanje iz dubinske psihologije: Da li šta krijemo ili potiskujemo, da li se čega stidimo... kad svečarski i uz zastave obilježavamo taj datum?
S druge strane, sjetimo se prateće floskule neposredno prije i posle “najljepše majske zore” kojom nam je dobronamjerno sugerisano da “neće biti pobijeđenih i poraženih”!
Ono što će uslijediti i što traje čitavih devet godina postreferendumske Crne Gore, temeljiće se upravo na izvrtanju te retoričke fraze. Ta referendumska podjela na poražene i pobijeđene postaće spiritus movens, uporišna i determinišuća tačka, na osnovu koje će se odvijati političko partijske kampanje i proganjanje ljudi na svim nivoima državne administracije.
Više je nego indikativna činjenica da je jedan veliki broj onih već mitskih Slavkovih i autentičnih suverenista bio izričito protiv nezavisnosti u DPS režiji, znajući odlično da će privatna Đukanovića država biti konstrukcija “vulgata”.
Dakle, referendum i sve što je vezano za njega je jedna velika i organizovana laž.
Nije li jednim takvim, lažiranim, nepoštenim i kriminalnim procesom obnavljanja stare državnosti postavljena mina u njene nove temelje? Ili, kako Valtazar Bogišić reče: “Što se grbo rodi, ni vrijeme ne ispravi”.
Nezadovoljstvo se može sabijati jedno vrijeme, kraće ili duže...Ali do kad?
Jednom će se osloboditi, vratiti i eksplodirati. Nije pametno ništa graditi na prevari. Pogotovo ne državu!
Smijemo li još uvijek sakralizovanom referendumu pogledati u oči?
I na kraju, ono što sa sigurnošću možemo zapaziti, poslije devet godina bitisanja u “nezavisnoj” Crnoj Gori, jeste jedan svojevrstan fenomen i apsurd, da mi koji smo bili protiv nezavisnosti, danas mnogo više poštujemo državu Crnu Goru i njene zakone od nosioca suverenističke ideje. Makar kroz sve ono što nijesmo opljačkali, za razliku od njih. Ili pak, kroz ideju, koja teritorijalne djelove Crne Gore ne pripaja velikodržavnim projektima iz komšiluka.