P
ored životne sudbine Toma i Andrije Dragovića, navešćemo i one ostalih pobunjenih učitelja iz 1916. godine, a koji su prošli austro-ugarske kazamate. Jedan od prvih učitelja koji se suprotstavio izbacivanju ćirilice, srpske istorije i ostalih srpskih sadržaja iz nastave od strane austrougarskih vlasti, bio je Jakša Brajović. Radio je i kao nastavnik u gimnaziji u Danilovgradu, potom kao učitelj i upravitelj osnovne škole u Kosovom lugu. Bio je rezervni kapetan u Kraljevskoj vojsci. Učesnik je aprilskog rata i julskog ustanka. Tokom rata pripadao je NOP, u kojem mu gine sin Vlajko. Obavljao je značajne funkcije u ratu i kasnije.
Sava Jovović je stvaranjem Kraljevine SHS posle učiteljskog poziva bio je školski nadzornik, kao i rezervni oficir u kraljevskoj vojsci. Učesnik je aprilskog rata, julskog ustanka i u NOP učestvuje sve do 1943. godine kada je strijeljan od Italijana. U ratu mu gine sin Sreten od nepunih 19 godina, a kćerka Sofija je preminula 1945. godine od posledica ranjavanja, koje je zadobila u borbenim okršajima.
Blažo Radonjić iz Mijokusovića zbog nehumanih uslova u zatvorima u internaciji od strane austrougarskih vlasti teško se razbolio. Posle povratka iz austrougarskih kazamata iako bolestan bio je aktivni pristalica, kao i ostale njegove kolege, za ujedinjenje Crne Gore i Srbije. Stvaranjem Kraljevine SHS dobija službu učitelja u Đakovici. Njegovo narušeno zdravlje se sve više pogoršavalo, pa je preminuo početkom tridesetih godina u Đakovici.
Tripko Brajović je pored učiteljsko-bogoslovske škole završio i višu komercijalnu školu u Beogradu. Njega je organizacija bjelopavlićke omladine „Napredak”, zajedno sa kolegama Novom Vučićem i Božom Begovićem, kao i Markom Savićevićem ovlastila da Izvršnom narodnom odboru obrazlože opravdanost osnivanja učiteljske škole, pa je njihova misija u potpunosti uspjela. Poslije Prvog svjetskog rata bio načelnik resora u Ministarstvu finansija.
Cvetko Stanišić je posle povratka iz internacije prvo radio kao učitelj, a potom je primio sveštenički čin. Bio je šef konzistorije u Nikšiću, crkveno-sudski tužilac Mitropolije crnogorsko-primorske, a u tri saziva i predsjednik svešteničkog udruženja ove eparhije. Zbog protivljenja Konkordatu prinudno je penzionisan 1938. godine u 44. godini života. Bio je istaknuti član Demokratske stranke. Strijeljan je od strane Italijana 1943. godine zbog sina koji je bio komunistički rukovodilac.
Novo Vučić iz Šobajića je bio poslanik Velike narodne skupštine u Podgorici, koja je donijela odluku o ujedinjenju Crne Gore i Srbije. Njegove zasluge za otvaranje gimnazije i učiteljske škole u Danilovgradu bile su velike. Zbog nesumnjivog autoriteta i ugleda koji je uživao, a bojazni da im može biti smetnja komunisti su donijeli odluku da ga zajedno sa bratanićem Damjanom likvidiraju, što su učinili 3. marta 1942. godine bacivši ih u jamu u Dolove Kovačevića.
Miladin Vujadinović iz Podvraća je poslije rata radio kao učitelj. Učesnik je aprilskog rata i julskog ustanka. Kao i Vučiću i njemu je bila namijenjena ista sudbina od strane komunista, ali je uspio da tada izbjegne egzekuciju, pa se priključuje nacionalnom pokretu. Prilikom odstupnice ubijen je od jedinica NOP u Sloveniji 1945. godine.
Radovan Popović iz Slatine je bio učitelj u Martinićima, a stvaranjem Kraljevine SHS bio je upravitelj škole u Ždrebaoku, a kasnije i školski nadzornik u Novoj Varoši. Suprotstavio se politici KPJ da kroz bratoubilački rat dođu do vlasti, pa se priključuje nacionalnom pokretu, sa čijim jedinicama i odstupa i u Novoj Gradiški umire od tifusa.
Velizar Đuranović iz Martinića je posle povratka iz zarobljeništva nastavio sa učiteljskim pozivom. U Donjem Selu (Martinići) u ljeto 1925. godine osnovao je sportsko društvo „Beli orao”. Ratovi, teški uslovi u austrougarskim tamnicama narušili su njegovo zdravlje pa je umro mlad.
Jedini stariji učitelj, pored pomenutih 13 mlađih, bio je Ilija Mijušković iz Povije, Pješivci (rođen 1880. g.) Učiteljskim pozivom bavio se u Ozrinićima, Bogetićima i Ostrogu, gdje je bio i upravitelj škole. Za svoj predani rad i zasluge odlikovan je Ordenom sv. Save petog reda. Umro je 1937. godine.
Svih 14 učitelja posle povratka iz zarobljeništva bili su pristalice ujedinjenja Crne Gore i Srbije. Najveći broj njih bili su pripadnici Demokratske stranke, a bilo ih je i iz Radikalne stranke. Oni učitelji koji su dočekali rat bili su učesnici aprilskog rata i julskog ustanka. Ideološke podjele tokom rata uticale su i na učitelje, tako da su neki od njih pristupili nacionalnom pokretu, a nekolicina i partizanskom pokretu. Iako su se u ratu nalazili u suprotstavljenim vojskama, podnijeli su i lične i porodične žrtve i kao patriote i časni ljudi hodili čitav život do smrti.
Skoro vijek od istinskog podviga bjelopavlićkih učitelja, koji su iz 1916. godine branili srpski identitet od stranih okupatora, posle toliko protoka vremena u Crnoj Gori se javlja antisrpska vrhuška koja potire sve one vrijednosti po čemu je ovaj prostor bio prepoznat kao Srpska Sparta, a brojne generacije bile su spremne da za te vrednote žrtvuju svoje živote. Danas se umjesto tadašnjih austrougarskih okupatora, koji su izbrisali srpske sadržaje iz nastave, javljaju duhovni trovači iznutra, koji protjeruju srpski jezik, ćirilicu, tradiciju, falsifikuju istoriju tj. sve ono po čemu je bila prepoznata Crna Gora i što je unijela u svjetske civilizacijske tokove. Kako je srpskoj slobodarskoj tradiciji imanentan otpor svakoj vrsti torture, nametanja, prislile, pokušaj skrnavljenja slobode, protiv toga su se beskompromisno borili. Navedeni podvig bjelopavlićkih učitelja umjesto da nam bude nauk i putokaz kojim putevima treba da hodimo, branimo i njegujemo svoje utemeljene i osveštane vrijednosti kojim je srpski narod u Crnoj Gori vjekovima hodio, danas antisrpska, neototalitarna vrhuška želi da umjesto vjekovno utemeljenog srpskog identiteta stvori „modernu” besadržajnu individuu, palanačkog mentaliteta i amorfnu masu podložnu manipulacijama, s kojom želi u „svijetle” evroatlantske integracije, ne hajući za onom poznatom životnom maksimom da oni koji ne priznaju prošlost, nemaju pravo ni na budućnost.
(KRAJ)
Piše: Miljan Stanišić