Ugledna izdavačka kuća CID iz Podgorice, u biblioteci „Svjedočanstva”, kroz veliki broj naslova dosad je objavila preko 25.000 nepoznatih stranica o Crnoj Gori. Tim stranicama pripada i knjiga austrijskog novinara, pisca i istraživača Kamila Morgana „Crna Gora”, koju je sa njemačkog na srpski jezik prevela Dobrila Begenišić, a koju je njen autor napisao, kako je sam kazao, „na osnovu utisaka i doživljaja sa lovačkog i istraživačkog putovanja koje je obavljeno u jesen 1911. godine”.
U tome i leži i njena specifičnost: u odnosu na mnoge druge putopisce, Morgan je u ovoj knjizi istraživao divljač u Crnoj Gori i njenu zastupljenost u pojedinim njenim djelovima, učestvujući pritom neposredno i u samom lovu. Pritom, on je davao i opširan opis Crne Gore, njenih ljudi, ljepota i istorijskih i drugih posebnosti. U tome je ponekad znao da bude i neprecizan, naročito u geografskim određenjima, nazivima mjesta i navođenju toponima, miješanju brda sa planinama, na primjer, ali sve to nimalo ne umanjuje vrijednost i autentičnost njegovog rada. Zato ćemo u narednih nekoliko brojeva, uz odobrenje prema „Danu” uvijek ljubaznog i predusretljivog direktora CID-a Žarka Radonjića, iz ove knjige prenijeti one njene djelove za koje nam se učinilo da su najzanimljiviji.
Slikovitu zemlju „crnih planina” posjećivali su i opisivali više puta putnici istraživači. Osamdesetih i devedesetih godina (riječ je o 19. vijeku – primjedba M.V.) bili su to njemački istraživači dr Švarc, dr Bauman i dr Hasert, italijanski naučnik dr Baldači i Rus Rovinski, nešto kasnije Englezi Vajon i Prans, Čeh Bubeniček i Italijan Paliano, a u najnovije vrijeme gospodin Verlup, član Geografskog društva iz Lisabona, čija je najbolja knjiga upravo ona koju je napisao o Crnoj Gori, koja je objavljena u Parizu na francuskom jeziku. Mnogi turisti koji u današnje vrijeme putuju po Dalmaciji, Bosni i Hecegovini praktikuju da u svoj turistički program uključe i Crnu Goru, tim prije što putovanja u te krajeve danas više ne predstavljaju problem zahvaljujući automobilskim poštanskim vezama, parabrodskom prevozu do crnogorskih luka Bar i Ulcinj, vožnji brodom Skadarskim jezerom, a tu je i željeznica koja vodi od morske obale preko Sutormana u unutrašnjost zemlje. Ta putovanja su danas tako udobna i sređena da se može putovati kao i u drugim krajevima i u civilizovanim zemljama. Samo su inostrani lovci veoma rijetko posjećivali Crnu Goru. Posebno malo ih je bilo iz Austrije. Neki od njih su morali da se ograniče na proučavanje divljači i lovačkih prilika u zemlji, pošto nijesu imali ovlašćenje za praktično uvježbavanje lova, dok su drugi posjedovali dozvolu za lov, ali zbog nepovoljnih okolnosti nijesu imali sreće i zbog toga su, nakon kraćeg boravka, napustili zemlju prilično nezadovoljni. Meni je, srećom, uspjelo da spojim teorijska istraživanja sa praktičnom primjenom pošto je, na intervenciju našeg poslanstva na Cetinju, u „Otvoreni nalog”, koji mi je izdala crnogorska vlast, bila unijeta stavka da mi je dozvoljeno da nesmetano lovim u čitavoj kraljevini. Pod „Otvorenim nalogom” podrazumijeva se, kao što je poznato, naređenje vlade svim nadležnim u zemlji da osobi koja posjeduje takav nalog izađu u susret u svakom pogledu i da joj pruže svaku traženu pomoć.
Čudno je da su lovačka putovanja u Crnu Goru organizovana veoma rijetko, pošto su neki njeni predjeli izuzetno bogati divljači, a osim toga, u prizorima nevjerovatne ljepote mogu da uživaju ne samo lovačke oči, nego i oči ljubitelja prirode. Crna Gora, koja bi se mogla nazvati „balkanska Švajcarska”, zapravo je zemlja velikih kontrasta koji plijene. U nekim djelovima na posmatrača utisak ostavljaju očajne, neprijatne pustoši sivo-crnih stjenovitih planina, koje su prekrivene krševima, i koje bez ikakve vegetacije i bez ikakvog vodenog toka imaju izgled okamenjenog ustalasanog mora.
Drugi predjeli sa planina koje su obrasle prašumom i sa romantičnim planinskim jezerima podsjećaju na najslikovitije predjele naših otadžbinskih Alpi. Tu je i kraj gdje se ogromna bujica Rijeke Crnojevića uliva u veliko Skadarsko jezero, koje se upoređuje sa velikom rječnom dolinom Misisipija, „kraljicom svih rijeka”, a najveći prirodni kontrast u poređenju sa dosad navedenim predjelima, čini crnogorska obala duž Jadranskog mora, gdje cvjetaju mirta, lovor, badem, smokve i narandža, a blagi vazduh struji kao na plažama Napulja.
Najupečatljiviji početak putovanja u čudesnu zemlju „crnih planina” je vožnja crnogorskim poštanskim kolima od Kotora do malog ali božanstveno smještenog rezidencionalnog i glavnog grada Cetinja. Polazak je svakog dana u podne od kafane ispred ulaska u mornaričku bazu u Kotoru, a vožnja do Cetinja traje otprilike dva sata. Preporučuje se da se zauzme mjesto napolju, na kolima iza vozača, pošto se odatle može uživati u veličanstvenoj panorami u toku ove jedinstvene planinske vožnje. Verlup u svojoj knjizi na francuskom jeziku kaže da je pogled koji se pruža u ovoj vožnji jedan od najljepših u cijeloj Evropi, jer se čovjek osjeća kao da se nalazi na vrhu planine Rigi. Verlup je potpuno u pravu, pošto je pogled na novi planinski put koji se vijugavo uzdiže do vrha Lovćena sa skoro pedeset krivina, od serpentine do serpentine, sve ljepši.
(NASTAVIĆE SE)
PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ