Ako vas put nanese u Donje Krivošije i ako u krševitim padinama i bregovima ugledate stado koza, a možda ih i sretnete dok prelaze magistralu, znajte da je to stado porodice Kokotović iz sela Knežlaz. Gazdinstvo Kokotovića jedno je od rijetkih na ovom seoskom području koje se bavi poljoprivredom, a njegovi članovi su mladi ljudi koji vole život na selu, Saša, 42-godišnji pomorac, njegova 37-godišnja supruga Danijela, te njihovi sinovi - dvanaestogodišnji Darko i četrnaestogodišnji Jovan. Mladost je na selo donijela i neke savremene inovacije, kao što su motori, na kojima vode stado na pašu i vraćaju je nazad u štalu. Uvjerili smo se kako su koze fine, čiste i skromne životinje, koje vole svog pastira i za njim idu svuda, bio on na motoru ili ne. Tako su krenule i za Jovanom, koji ih je, zajedno sa majkom, odveo lokalnom cestom do pašnjaka. Selo je udaljeno 15 kilometara od Risna, na oko 500 metara od trase magistralnog puta Morinj-Grahovo, a kuće Kokotovića, stara i nova, sa štalom i pomoćnim objektima, uklapaju se u fantastičan seoski pejzaž.
- Nastavili smo da održavamo gazdinstvo onako kako su to radili moji otac i majka Vukašin i Danica. Živimo od poljoprivrede, uzgajamo povrće, krtolu, mrkvu, kupus, raštan, pasulj, mada je ove godine sve izagnjilo. Bavimo se stočarstvom, imamo oko stotinu koza, nekoliko krmadi, par prasića, kokoške. Tu su šarplaninac Bocka i mala „pulinka” koja prati stado na pašu. Moja žena je glavni uzgajivač koza, a mi smo tu da joj pomažemo. Imamo mlijeka, sira, mesa za sebe, a višak prodajemo - kaže Saša, brodski mehaničar koji plovi već desetak godina.
Prvu plovidbu odradio je u vrijeme krize devedesetih na brodu „Jugooceanije”, vratio se roditeljima na selo i bavio se poljoprivredom. Kad se oženio prije 15 godina, naročito rođenjem mališana, ponovo je krenuo na brod, ostajući tamo po dva do četiri mjeseca. Upravo se vratio sa broda i ne treba mu dugo da se prilagodi i odmah radi oko kuće, što je za njega jedna vrsta odmora od polovidbe.
- Težak je pomorski život, ali mora se zarađivati da se podižu djeca, gradi kuća. Iako imamo stan u centru Risna, ne bih mijenjao ovaj život na selu za život u gradu. Osim rada oko stoke, ovdje imam svoju radionu u kojoj se bavim obradom drveta, željeza...kaže Saša. Upoznali su se kada je Danijela došla sa braćom iz Cuca u Knežlaz da bere drva, Saša se upoznao sa njima i odmah pitao Danijelu da li bi ga uzela. Bila je zatečena pitanjem jednog neznanca i odbila ga, ali je poslije mjesec dana Saša došao kod njih u Cuce. Dolazio je još nekoliko puta i na kraju isprosio nevjestu.
Saša ima brata i tri sestre, jedna je u Herceg Novom, druga u Kotoru, a najstarija živi u Monpeljeu u Francuskoj. Njeni sinovi dolaze ljeti sa djevojkama koje se ne libe seljačkog posla, pšomognu, priskoče, pomuzu koze, ništa im teško nije. Dolaze i Danijeline sestre i braća. Danijela ima još četiri brata i dvije sestre. Njena najmlađa sestra Jelena, udata na Cetinju, došla je kod sestre za Nikoljdan, krsnu slavu Kokotovića.
Pored svakodnevnih kućnih poslova, Danijela je glavna menadžerka i radnica oko stoke, ona organizuje i planira sve što je vezano za uzgoj, prodaju ili kupovinu novih grla. Najvažnije je da je rad oko stoke opušta.
-Volim da radim oko koza, opušta me kad izađem sa stadom, čak i kad se naljutim na djecu, kad se umorim, čim odem kod stada, odmah se odljutim. Nije teško ništa, samo kad voliš da radiš. Imamo oko stotinu koza, sorte svakakve – alpinke, sanske, domaće starinske, mješavina svih vrsta. Negdje kupim, negdje me časte, negdje prebijem dug, daju mi koze. U bližoj okolini nema uzgajivača koza, kad kupujemo jarca idemo do Nikšića, Podgorice, Petrovca. Sve su koze obilježene, za odrasla grla dobijam premije od Ministarstva poljoprivrede. Jarića još nema, očekujemo da se koze ojare za mjesec dana. Mlijeko ne prodajem, koristim ga isključivo za proizvodnju sira, kaže Danijela i dodaje da iako nema organizovanog otkupa za proizvode od kozijeg mlijeka i mesa, ljudi su naučili na kvalitet koji nudi, te im dolaze u kuću da kupuju njihove proizvode.
- Nema sigurnog tržišta, snalazim se kako znam i umijem, dolaze Rusi, dolaze naši, proda se, nešto čašćavamo prijatelje, kumove. Navikla sam godinama, i koljem i derem, i sortiram, pakujem - kad muž nije tu, moram sve to da radim sama, kaže ona. Počela je tako što je druge godine poslije udaje pošla u rod i od svojih roditelja nabavila šestoro malih jaradi. Često puta od nekih uzgajivača dobije jarad, kada koze ojare po dvoje – troje, a ljudi nemaju uslova da ih podižu, onda ih donose Danijeli, jer znaju da će jarići kod nje imati punu pažnju i njegu. Bude joj žao jarića, pa ih uzme i hrani kravljim mlijekom na cuclu, bude ih tako po 15,20 u sezoni jarenja.
Ona naglašava da je na ovoj dionici neophodan saobraćajni znak koji upozorava na prisustvo stoke na putu.
- Iako smo se više puta obraćali mjesnoj zajednici, opštini, MUP-u Kotor, kao i putarskoj službi, nikako da postave saobraćajni znak koji upozorava na životinje na putu, čime bi skrenuli pažnju vozačima i umanjili broj stradalih životinja, kaže Danijela.
Kokotovići smatraju da ima mladih ljudi koji bi se vratili na starinu, imanja bi se oporavila, ali sve je to dosta zapušteno, sve je propalo, treba kuće obnoviti, štale podići, sve iznova, za šta je potrebna podrška šire zajednice.
Mirjana DRAGANOV POPOVIĆ
Dolaze i drugovi
Jovan i Darko, učenici OŠ „Veljko Drobnjaković” u Risnu, pomažu oko koza, idu u drva, u sijeno, naročito pomognu kad se koze jare. Obavljaju sve poslove čim završe školske zadatke, glavni su oslonac majci dok im je otac na brodu. Mnogo im nedostaje djed Vukašin, koji je preminuo krajem avgusta – on im je bio veliki oslonac jer ih je svakodnevno vozio u školu i vraćao ih kući, jer nemaju organizovanog prevoza. Sada za prevoz „priskoče” kum ili stric iz Risna. Njihovi školski drugovi iz grada vole da im dođu u goste, oni im drže ogledni čas iz biologije, a usput uživaju u prirodi i čistom vazduhu.
Kradu im jarčeve
-Malo-pomalo uzgojila sam 150 koza, ali se njihov broj zadnjih godina smanjivao jer su mnoge životinje stradale na cesti. Ili nam ih pobiju auta na magistrali, ili ih pokradu. Evo prije šest dana ukrali su nam i zaklali jarca na sred magistrale. Stado često prelazi autoput koji vodi od Morinja ka Grahovu, tamo gdje se račva lokalna cesta ka selu i tu su više puta nastradale koze. Dosad oko 50 njih ostalo na asfaltu pod točkovima brzih automobila. Takođe, zadnjih sedam godina, svaki put u novembru, decembru, neko nam ukrade po jednog jarca, ili ga odnese živog ili ga zakolje i ponese. Evo prije sedam dana neko je na samom putu zaklao i odnio jednog jarca, našla sam tragove još tople krvi pored puta. Sedam jarčeva su dosad tako ponijeli - žali se Danijela.