,,Pamćenje bola” knjiga profesorice književnosti u bjelopoljskoj Gimnaziji ,,Miloje Dobrašinović”, Nade D. Pavićević, koja je uspješna i pozorišna glumica, zapravo je snažana pregršt ispovjedno-misaone poezije, eligične poetike pokore, emocionalno dirljivog oprosta i pamćenja. To je bolna, ubojna lirika, čudesno snažena, na momente jetka i prigušena, i uvijek optočena srmom nježnosti i beksrjane čežnje artikulisane hrišćanskom jezičkom ornamentikom, piše u pogovoru knjige Slavka Luković, Bjelopoljka koja je radni vijek provela među knjigama.
– Ova zbirka je istovrmeno svojevrsni lični lirski sabornik, oslobođen podrazumijevane patetike, što je vrlo teško izbjeći kod ovog oblika poetskog iskaza i kod motiva koji na okupu drže svekoliko prosuto biserje, sve izbuljene talismane tanane duše autorke. Njen drugogodišnji profesorski rad, lično književno iskustvo, komunikacijsko-umjetnički kredo sa vokabularom koji ionako mirše na poetski, na jezičku normu i preciznost bez koje se tek tako ne uzlijeće u takozvane slobodne forme stiha, omogućio joj je, ne smao da izbjegne stvaralačke zamke, već i da nas, kao konzumente, na svom primjeru poduči (s obzirom na višedecenijsko opšte odsustvo izvornosti jezika u poetskim tekstovima velikog broja savremenih stvaralaca na ovim prostorima).
Lukovićeva kaže da se to i očekuje od vrsnih profesora, pritom književnika.
– Drugo je pitanje tehnike pisanja, koja, u principu, uvijek ima svoje poklonike, pa i ne mora ih imati, ali, čist poetski izraz, bogatu pjesničku riječ, mora poštovati, i to čini, pored ostalog, zaista univerzalnu vrijednost knjige – zaključila je Lukovićeva.
Ona dodaje da je ovo djelo knjiga posvete sjenima njenog jedinog brata Milije Pavićevića, poznatog neuropsihijatra, putnika, pjesnika, koji joj je bio izuzetna podorška, stub i nosač njenog života, onakav kakavog legendarno imaju crnogorske sestre.
– Stoga, motiv knjige dominira, on je i polazište i lajtmotiv oko koga se centrifugalno zbijaju srodni motivi i teme koje počivaju na temeljima tradicije. U četiri pjesnička ciklusa ove zbirke, pored ključnog motiva i njegove nekrološke osnove, našlo je mjesta i nekoliko pjesama posvećenih ratnicima, junacima, slikaru, pjesniku, glumcu, ljekarima, klesaru, ljubavima, sakralnostima... Ulavnom, onima što imaju senzibilitet umjetničkog duhovanog poimanja svijeta, odnosno čuvara ljudskog u čovjeku. Time njen pjesniki pojam bola reflektuje svoju tamnu svjetlost na sigurne lokacije, tamo gdje tuga pomalo ionako stanuje – zaključila je Luković..
Profesor srpskog jezika i književnosti Radoje Femić, u pogovoru navodi da „Pamćenje bola”, zaokružjue poetičku kosmogonuju iniciranu pretnodnim knjigama poezije.
- Poezija, zasnovna na najboljim domaćim i svjetskim tradicijama ženskog pjevanja i mišljenja, transponovan je lični doživljaj, koji podvrgnut postupku pjesničke stilizacije prelazi u eksplikaciju sveprisutnog poetskog glasa. Zajedno svojstvo sivh poetskih ciklusa pjesničke zbirke „Pamćenje bola” jeste težnja za uhvatljivošću samoodržavajućih životnih senzacija, koje od rastakanja čuva snaga pamćenja. Zato se ova poetska zbirka može, u svjetlu njenog naslova, označiti i kao dnevnik patnje, ali i kao dnevnik pamćenja.
Femić dodaje da je memorija, shvaćena bilo u kolektivnom ili individulanom smislu, još najpouzdanije svjedočanstvo trajanja.
– Poezija je nesumnjivo odani saveznik vječnosti, što poetski glas Nade D. Pavićević svojim polifonim karaketerom potvrđuje na najljepši način – zaključio je Femić.
M.N.
Posvećena i pozorištu
Nada D. Pavićević je rođena 1951. godine u Andrijevici. Diplomirala je književnosti na Filološkom fakultetu u Beogradu. Radi kao profesor srpskog jezika i književnosti u Gimnaziji „Miloje Dobrašinović” u Bijelom Polju. Objavila je zbirke poezije „Privito sunce” i „Izgubljena sjenka”. Zastupljena je u antologijama lirske poezije. Piše književnu kritiku i esejistiku. Uspješno se bavi scenskom umjetnošću; pozorišnim radom sa djecom i odraslima.