Najbolji roman objavljen u protekloj godini u Srbiji je „Kuća sećanja i zaborava” Filipa Davida, u izdanju Lagune, odlučio je žiri Ninove nagrade, u sastavu Jasmina Vrbavac, Mihajlo Pantić, Božo Koprivica, Mića Vujičić i Vladislava Gordić-Petković (predsjednica).
Na konkurs za ovu prestižnu književnu nagradu pristigao je 161 roman, od kojih su u najuži izbor ušli, osim Davidovog romana, i romani Ota Horvata „Sabo je stao” i Davida Albaharija „Životinjsko carstvo”.
Pisana u prepoznatljivom stilu uglednog autora „Kuća sećanja i zaborava”, jedan je od najautentičnijih romana novije srpske književnosti. Ne skrivajući radost zbog ovog uglednog priznanja, Filip David govori za „Dan” o nagradi, o svojoj knjizi, i temama o kojima piše.
● Upravo ste dobili jednu od najprestižnijih nagrada za književnost na ovim prostorima. Šta ona za Vas predstavlja?
– Uvek je lijepo čuti hvale i lijepo mišljenje. Ovo priznanje pripada knjizi a meni ostaje da se nadam da će ona biti lijepo prihvaćena među čitaocima. Ninova nagrada je jedina koja u ovom trenutkuu donosi tiraže. Mislim da je važno da čitaoci saznaju za knjigu, da je uzmu, pročitaju i da o njoj daju neki svoj sud. U Srbiji trenutno ima preko pet stotina nagrada. Ninova nagrada je među svima njima sačuvala neki svoj integritet i to je dobro.
● U Vašoj knjizi obrađujete temu zla. Može li se zlo zaustaviti?
– Zlo se nažalost ne može zaustaviti, ali, smatram da svaki pojedinac može to da učini, bilo gdje da je i u bilo kojim okolnostima.
● Vaš roman nosi naziv „Kuća sećanja i zaborava”. Kako ste ga odabrali?
– To je moja asocijacja na ,,Enciklopediju mrtvih” Danila Kiša koji je pisao da postoji jedno mjesto gdje su zabilježeni svi životi, i oni koji su živjeli i oni koji će tek živjeti. Postoji sjećanje, jedna vrsta zabilješke o svim tragedijama koje su se dogodile. Moj junak ulazi u tu kuću sa mogućnošću da se odrekne prošlosti, ali on smatra da je prošlost jedan dio onoga što je on sam.
● Spomenuli ste Kiša. Šta bi on danas rekao o Vašem romanu da je živ?
– Jedino sam se plašio da ne iznevjerim svoje prijatelje, a naročito velike pisce koji više nisu među nama, koji su bili veoma strogi kritičari. Mislim da se ne bih postidio.
● Vaš roman osvjetljava zlo, kao i pošast ekstremnih pokreta kojima je zlo upravo generator, a koje imamo prilike da vidimo i dan - danas kako divljaju širom svijeta čineći zločine. Šta Vi mislite o tome?
- Činjenica je da se ekstremna desnica i nacistički simboli pojavljuju u raznim krajevima Evrope a ima ih i kod nas. To zlo koje se naziva nacizam, fašizam i druga ekstremna pojava je jedno zlo koje je prisutno. I upravo ja u ovoj svojoj knjizi i govorim o tom zlu koje ima različite vidove ispoljavanja i koje je teško pobijediti, jer, zlo čega se god dotakne oduzme mu prije svega smisao.
● U Vašim prethodnim knjigama ste uglavnom, „bježali od stvarnosti”. Sa ovom, pak, to nije slučaj. Zašto?
- Pisci ne biraju vrijeme u kome će živjeti. Neki pisci pišu o vremenu u kojem žive a neki namjerno pišu o prošlim vremenima. Različiti pisci pišu na različite teme. Osjetio sam potrebu da pišem na ovu temu i to poslije mnogo knjiga kojima sam nastojao da pobjegnem od stvarnosti. Ovo je prva knjiga u kojoj sam joj se istinski približio.
● Sjećanja su nešto od čega često želimo da pobjegnemo. Vi insistirate na pamćenju i po cijenu bola....
– Sjećanja su jako važna pa i ona koja znače bol za onog koji se sjeća onih koji su tragično nestali. Sjećanja su dio nas i ako se odreknemo sjećanja, mi smo se odrekli svog indentiteta, ali smo se odrekli i onih koje smo najviše voljeli i koji su voljeli nas, a u tom slučaju smo se odrekli nas lično. Za mene i moje razmišljanje važi ono što sam rekao o sjećanju: da mislim da sve ono što je tragično u tom sjećanju treba da se zadrži, jer to je dio ličnosti, i ova sjećanja koja su bila veoma tragična koje sam u knjizi iznio su takođe dio mene.
● Šta je po Vama uloga pisca danas?
– Zadatak pisca je da piše, da priča i ja se u ovoj mojoj knjizi ne bavim velikim znanjima,filozofijom, naučnim saznanjima, već pišem o ljudima i njihovim sudbinama.
● Vaš životni moto?
– Vjerovati i biti dosljedan u svojim uvjerenjima. Uvijek.
Mila Milosavljević
Pamćenje strašnije od zaborava
Za roman „Kuća sećanja i zaborava” David kaže da je to njegova najličnija knjiga, uglavnom zasnovana na istinitim događajima i sudbinama, manjim dijelom autobiografska.
- Pokušaj da se obilježe granice ljudske patnje. Pamćenje je često strašnije od zaborava. Ali, sjećanje, ma koliko bolno bilo, dio je našeg identiteta, ono što čini da smo to što smo. Kao i u mojim drugim knjigama, prepliću se stvarno i nestvarno, dokumenti i fikcija – rekao je Filip David.
Bol je dio identiteta
Glavni lik Davidovog romana, Albert Vajs, još od djetinjstva je imao priliku da promijeni svoj identitet. Pošto je 1942. godine pod okriljem užasnog rata ostao bez roditelja i brata Elijaha, neko vrijeme je proveo u kući folksdojčera koji ga nazivaju Hans i nude mu da zamijeni njihovog nestalog sina i tako izbjegne sigurnu smrt. Albert se tada ipak odlučuje da sačuva svoj identitet i pobjegne iz njemačke porodice koja je htjela da ga usvoji. Mnogo godina kasnije, kao učesnik na jednoj od konferencija o Drugom svjetskom ratu, Vajs luta noću njujorškim ulicama i nailazi na „Kuću sećanja i zaborava”. U jednoj od prostorija ovog neobičnog zdanja pohranjeno je nepregledno istorijsko pamćenje. Albert u jednom ekranu može da kao na filmu vidi scene stradanja svojih roditelja i nestanka mlađeg brata Elijaha, za koga se osjeća krivim jer je bio povjeren njemu na čuvanje. Težak bol koji je osjetio, jače no ikad, može da nestane ako u sledećoj prostoriji ove čudesne kuće izbriše sopstveno pamćenje. Hoće li Albert iskoristiti poslednju šansu da promijeni svoj identitet u skladu sa riječima jednog svog prijatelja i sunarodnika: „Pamćenje je strašnije od svakog zaborava.”? Ili će odlučiti da ostane to što jeste, bez obzira na bol koji ga razdire?
Dobro za knjigu
Obraćajući se prisutnima na konferenciji za novinare David se zahvalio Dejanu Papiću, vlasniku Lagune, kao i uredniku Igoru Marojeviću „koji je prvi čitao moj rukopis i pomogao mi da izbacim suvišno, a dodam ono što treba da se doda”. Zahvalio se i Dejanu Mihajloviću, koji se potrudio da knjiga izađe na vrijeme, kao i žiriju. Prisustvo velikog broja novinara David ej prokomentarisao:
- Veliki broj medijskih poslenika svjedoči da je Ninova nagrada i dalje važna, prije svega za knjige. Nije dobra za zdravlje pisca jer od trenutka kada se objavi širi izbor pa sve dok ne bude poznat laureat tenzije rastu. Tih mjesec dana pisac čije je djelo u širem izboru uopšte ne može da radi. Ipak, čitaoci su ti koji određuju vrednost knjige- rekao je David nakon proglašenja pobjednika.