Podgoričanka Bosa Vuković rođena je prije 88 godina u Brežinama u Lješanskoj nahiji kod Podgorice, a iako je proživjela težak život jer je pripadala generaciji na koju je pao teret obnove države nakon rata, ona danas ne žali zbog nedostatka luksuza u mladosti, jer je od bogatstva bilo vrednije drugarstvo. Vukovićeva je u razgovoru za „Dan” podijelila dio svog bogatog životnog iskustva.
Drugi svjetski rat je zatekao na Cetinju gdje je započela školovanje na učiteljskoj školi, ali su zbog dolaska okupatora planovi promijenjeni. Ratne priče koje je slušala od starijih koji su učestvovali u balkanskim ratovima i Prvom svjetskom ratu ubrzo su postale njena stvarnost.
– Sjećam se da smo prije rata imali organizovanu ilegalnu proslavu 8. marta, jer je komunističkoj omladini bio zabranjen rad. Posle toga su bila uhapšena tri druga, među kojima je bio i Veselin Đuranović koji je kasnije bio predsjednik Predsjedništva SFRJ. Kada je objavljeno da smo u ratu, u aprilu 1941. godine, imala sam 14 godina. Sjećam se priprema i priča o ustanku 13. jula, o planovima za pohod na Pljevlja gdje su bili stacionirani Italijani. Kako se rasplamsavao ustanak i pripremala bitka za Pljevlja, Italijani su počeli da budu represivni. Prvi put sam Italijane vidjela u avgustu 1941. godine kada su mi uhapsili oca i nekoliko rođaka. Pošto su Italijani vršili represiju sve se veći broj ljudi javljao za odlazak u Pljevlja. Vladao je veliki entuzijazam, omladina je mislila da će Pljevlja pasti lako, s obzirom na snagu i energiju ustanika – prisjeća se Vukovićeva.
Stari su, kako kaže, ipak pozivali na opreznost jer su znali kakvav je rat i da nije lako zauzeti grad.
– Entuzijazam ipak nije pobijedio. Pobijedili su Italijani i nakon toga je počeo ratni pakao. Glad, strijeljanja, hapšenja...Strijeljano je mnogo ljudi. Imala sam 14 godina kada su u selo došla dva rođaka koja su bila u našoj kući. U jednom trenutku primijetila sam da se približavaju naoružani Italijani i viknula sam: „Bježimo!”. Kako sam pobjegla ne sjećam se, znam da sam iskočila kroz prozor. Strah me je vodio. Ne sjećam se kako sam pobjegla i sakrila se kod rođaka. Nažalost, dva rođaka sa kojima sam bila strijeljana su. Možda mene ne bi strijeljali jer sam bila dijete, ali ja sam bježala i to me tada spasilo – kaže Bosa.
Ratna 1942. godina Bosu asocira na glad, hapšenja i strijeljanja.
– Već 1943. partizani su bili bolje organizovani. Dogodila se i bitka na Sutjesci, velike pogibije, ali narod se borio za oslobođenje – ističe Vukovićeva.
Bosa je sa 16 godina postala komesar radničke brigade koja je bila zadužena za obnovu Podgorice nakon oslobođenja 1944, a kaže da je grad bio razrušen. Ona se prisjeća da su Podgoričani u Staroj varoši, u kojoj je bilo neporušenih kuća, lijepo dočekali udarnike.
– Mnogi nijesu spavali na krevetu nego na patosu. Dosta ljudi je bilo u gimnaziji, jer zgrada nije bila srušena. Ipak, to nikom nije smetalo. Nijesmo bili siti, ali smo radili uz pjesmu. Takmičili smo se ko će bolje i više da uradi. Mnogi kažu da smo mi žrtvovana generacija, ali nijesmo se osjećali tako. Borili smo se da nešto stvorimo iz pepela. Kada uporedim tu generaciju sa današnjom omladinom, uviđam da smo mi bili jako uvaženi, nama se vjerovalo i vlast je u nas imala povjerenje. Znalo se da ćemo mi naslijediti državu i tako smo tretirani – naglasila je Bosa.
Vukovićeva smatra da u današnjem vremenu ima mnogo manje solidarnosti nego nekada.
– Sada si vrijedan koliko si bogat, a ranije si bio vrijedan onoliko koliko si bio spreman da pomogneš – ističe Bosa.
Vukovićeva je bila uključena u rad Antifašističkog fronta žena (AFŽ) Jugoslavije, a radila je i u listu „Naša žena”. Ona ističe zasluge koje su imale žene tokom rata, jer su one bile te koje su pomagale borcima, a često i učestvovale u bitkama.
– Mi smo tada radile aktivno. Konkretno, AFŽ se uključivao u izgradnju vrtića, fabrika, bolnica...Nikada se nije izdvajala jedna ličnost, sve je rađeno zajedničkim snagama, svi smo radili kao za sebe, a ustvari sve je rađeno za sve nas. Nikakve novčane naknade nijesmo dobijali za rad, ali smo ipak bili zadovoljni – uvjerava Bosa.M.S.
Preko Crvenog krsta
oblačila djecu
Bosa Vuković se prisjeća da je prije napunjenih 18 godina počela da radi kao učiteljica, a prvi posao je dobila u Pljevljima. Navodi da je posle rata imala žarku želju da završi školovanje za učiteljicu i da joj se ta želja ostvarila.
– Nakon rata nas preko 30 upućeno je u Herceg Novi gdje smo završili započeto školovanje. Sve smo završili u dosta kratkom roku, a naša matura je bila jako svečana gdje je gost bio i ministar prosvjete. Tada smo svi potpisali izjavu da pristajemo da nas pošalju tamo gdje smo najpotrebniji. Iako sam imala spreman posao u Podgorici gdje sam živjela, nijesam htjela da pogazim datu riječ već sam pošla u Pljevlja gdje sam bila potrebana u seoskoj školi u Gotovušu. Tamo su me dočekali lijepo, ali je vladala velika nemaština. Dolazila su mi na časove bosa djeca, ili u tankim puloverima, a znalo je da bude i te kako hladno. Tada sam se uključila u Crveni krst preko kojeg sam dobijala odjeću i obuću za tu djecu, i posle sam dok sam mogla bila uključena u tu humanitarnu organizaciju – istakal je Vukovićeva.
Učiteljica spavala na klupi
Bosa dodaje da je sa 18 godina u Pljevlja stigla nakon dva dana puta, te da je prvu noć prespavala na klupi.
– Kada sam stigla počela je da pada noć. Našla sam školu i tu prespavala. Tada se desila i zanimljiva situacija. Postojali su odmetnici po šumama oko Pljevalja, a blizu škole je bila zadruga. Oni su tu noć kada sam stigla opljačkali zadrugu, ali ja ih nijesam čula. Seljanima je bilo krivo što im je učiteljica spavala na klupi i što je niko nije dočekao kako treba, i nisu marili što je zadruga opljačkana. Napravili su mi kasnije jednu sobu kod zadruge gdje sam ja živjela, a uvijek je neko stražario ispred zgrade u slučaju da se pojave banditi. Nekad su se šalili govoreći da li stražar čuva zadrugu ili učiteljicu – prisjeća se Bosa, koja je pored prosvjetnog rada aktivno pomagala rad državnih organa na planu opismenjavanja i uvođenja novog držanog sistema.