Piše: Novo Vujošević
Tomo je zaista maestralno opisao lik Njegoševe majke Ivane, kao i samog Njegoša. Teško je naći kraćeg, a ubojitijeg i jezgrovitijeg teksta.
„Namrčio se težak jesenji dan iznad Lovćena i Crne Gore, ljudi leleču, žene kukaju, a zvono ispod Orlova krša jeca. I nevolja je: umro je vladika i gospodar Crne Gore još više: umro je najveći čovjek nacije. Narod sa svih strana, u crno zavijen, dolazi na Cetinje. Sa povorkom koja dolazi sa Njeguša došli i vladičini roditelji: Tomo i Ivana. Ušli u Biljardu kod mrtvog sina, koji je ležao u zlatnim odeždama, sa mitrom na glavi i krstom u ruci.
– Pomoga vi Bog, braćo Crnogorci – neka da Bog da i ovaj dan bude srećan za Crnu Goru! – rekao je Tomo poljubivši krst u ruci svoga sina i dodao: Sine moj, diko moja i svakoga tvoga, sudbina je htjela da doživim, da te takvoga vidim! A vaistinu Božiju, i smrt ti je lijepa! Sve ti prosto bilo!
– Uz Tomove riječi svi prisutni su počeli da jecaju i leleču, a na to je pristupila k sinu Ivana:
– Ne, nije to lijepo Crnogorci, što danas činite. Moj sin nije rođen da se za njim plače i kuka. Prestanite sa tijem. Zatim se sagla, klekla na koljena i rekla mirno sa pobožnošću:
– Slava i hvala neka ti je, Bože, što si mi darovao ovakvog sina. Ja sam najsrećnija majka na svijetu. Imala sam koga viđet i sa kim se ponositi, a sad imaju koga viđeti i oni na nebu!
Poslije Ivaninih riječi, svi prisutni su ućutali, a Đorđije Petrović, priđe stricu i strini, Tomu i Ivani, i poljubi ih u ruku.
– Sad tek vidim vladičinu veličinu! – reče on.
– Sad razumijem pjesmu Njegoševe duše i njeno porijeklo.” (ist,st. 69–70).
Veoma je ilustrativna anegdota o turskim nametima, o turskim haračima. Turci su uzimali harač od bremena drva na podgoričkom pazaru. Toliko su bili bezdušni da su htjeli po svaku cijenu da im sve uzmu što su donijeli na pazar za prodaju. Takav je bio i slučaj sa Marom Perišinom Milović.
Jednog pazarnog dana pođe u Podgoricu Mara sa bremenom drva na leđima. Čekala je na livadama da proda drva, no joj prije kupca dođe haračlija:
– Daj ženo četvrtinu;
– Mara ustupi četvrti dio svog bremena, a sa ostalim ostane da čeka kupca. Malo je potrajalo, a došli drugi skupljači harača.
– Daj ženo, četvrtinu;
– Dala sam jednom, veli ona!
No ovi ne htjeli ni da čuju, već od preostalih drva oduzeli opet četvrtinu.
Uskoro za ovima došli treći, opet zatraže četvrtinu od Marinih drva.
– Platila sam već dva puta taj vaš prokleti harač, branila se ona.
– Đe ti je dokaz! Ne znamo mi za to – rekli ovi – kao što bjehu rekli i oni raniji. Majde bogme daću ja vama dokaz. Trgnula Mara iz drva jedan bukovak i tresnu Turčina po glavi, te ovaj padne sav krvav.
Zgranuli se Turci da je zbog ovoga napadnu i kazne, no ne dao beg Averić, već uzeo Maru u zaštitu.
– Zašto si ga udarila brđanko, upitao je on.
– Da imam dokaz, Turčine, pošto mi drugo kod vas ne pomaže (ist, str. 73–74).
Priča je ukazala na hrabrost i dovitljivost Mare. No, u priči se nagovještava i teški život naših žena, koje su morale iz udaljenih sela nositi drva na leđima da bi zaradile koju crkavicu.
(Nastaviće se)