Prve reakcije na muziku Čajkovskog bile su prilično različite. Uvijek je bilo onih koji su ga cijenili i podržavali. Veliki pijanista Nikolaj Rubinštajn ga je odavno podržavao. Zato se Čajkovski šokirao kada je otišao kod njega da mu odsvira svoj novi klavirski koncert.
Odsvirao mu je prvi dio. Rubinštajn je ćutao. Poslije drugog dijela, ćutanje se nastavilo. Odsvirao je cio koncert i onda je Rubinštajn progovorio. Rekao je da je djelo užasno. Da je bezvrijedno i ne može da se svira.
Čajkovski je bio potresen. Izjurio je napolje govoreći da ništa neće promijeniti.
„Pogled mi se ugasio, zavrtjelo mi se u glavi i izjurio sam napolje kao ludak, ne znajući gdje sam i šta radim. Ja sam jalov, netalentovan, beznačajan, nisam nizašta“.
Ali pobijedila je njegova posvećenost muzici. Dio njegove sudbine je da je bio pozivan da komponuje muziku koja će drugima nešto pružiti. Nikada nije pisao muziku samo za sebe. Pisao je da bi unio nešto u ljudske živote, i u to je bio apsolutno siguran.
Ispitivao je svoju muziku s tehničkog aspekta. Eksperimentisao je sa nekim stilovima, ali je znao da mora da slijedi zov muzike.
Čajkovski se često iscrpljivao da bi njegova muzika zaživjela. Onda je odlazio u inostranstvo da se oporavlja. U ljeto 1876. godine, u Francuskoj je podlegao čarima nove ljubavi. Bio je to mladi štićenik njegovog brata Modesta, Kolja Konradi. Ali, Kolja je još bio dječak.
Imao je samo osam godina kada ga je Čajkovski upoznao. Što je bilo još gore, bio je gluvonijem. Izgleda da tu pedofilija nije bila glavna, iako je prisutna. Mnogi su mišljenja da se to uklapalo u njegovu životnu težnju da pomaže ljudima koji imaju neke probleme. Ljudima iz nižih klasa, ranjivim ljudima, slugama, kočijašima, studentima, koji su na neki način predati na staranje.
Nije moglo biti ranjivije osobe od gluvonijemog osmogodišnjaka, ali Čajkovski je otvoreno pisao Modestu o svojim osjećanjima. Njegova naklonost prema mladim ljudima nadilazila je seksualnu privlačnost. Izgleda da ih je stvarno volio.
Ali je i Kolji pisao da mu mnogo nedostaje i da želi da ga poljubi milijardu puta i da ljubi njegove ručice. Istim riječima obraćao se i odraslima u koje je bio zaljubljen, na primjer homoseksualcima koji su se prostituisali. Zato izgleda da u ovoj vezi ima više elemenata.
Ove mračne misli o požudi i čežnji za zabranjenim voćem našle su oduška u njegovom djelu „Labudovo jezero“. To je narodna bajka o princu koji se zaljubljuje u princezu, čarolijom pretvorenu u labuda. Ali Čajkovski je ovu nježnu bajku iskoristio da kroz moćnu muziku ispriča mnogo mračniju priču. Muzika je potpuno očaravajuća i teško ju je potpuno razumjeti. Mnogi su mislili da ta priča više govori o gubitku i bijesu. O psihološkoj borbi u ljudskom srcu.
Ipak, baletski komad naglašava nemoguću ljubav. Promijenivši labudice u labudove, Čajkovski je pogodio samo središte stvarne drame iz svog života. Čajkovski piše: „Promjenom pola želio sam da se igram idejom o rastrzanom princu, gdje bijeli labud predstavlja dobro, a crni labud zlo.“
Za Čajkovskog bijeli labud nije samo simbol seksualne privlačnosti, što na početku i nije jasno naglašeno, već ga privlači kao nešto divlje, slobodno i lijepo. Sve ono što princ ne može da bude u stvarnom životu.
Čajkovski je bio svjestan da ne može da bude ono što želi i krivio je sebe. Svako može imati relativno dobro mišljenje o sebi. Ali ako vam svakodnevno porodica, prijatelji, kultura i religija ukazuju da je to pogrešno, ili čak zlo i odvratno, počećete da osjećate samoprezir i da prebacujete sebi.
Čajkovski je ta osjećanja pretočio u muziku koja, duže od sto godina, pogađa publiku. Možete reći jedino kako se osjećate i kako ta muzika utiče na vas. A mišljenja smo da mnoge koji vide taj komad, pogodi veoma duboko.
Svaki gledalac ga doživljava lično, svaki ima svoju priču koju proživljava dok gleda balet. Mislimo i da je izuzetno dostignuće kada vas neka muzika pogađa tako duboko.
Čajkovski istražuje dubine kojih se većina kompozitora kloni. Spreman je da izrazi ne samo osjećanja koja rado pokazujemo već i ona koja nerado pokazujemo, ili čak onih kojih se stidimo. Ali, on se ne boji da to istraži u svojoj muzici.
„Labudovo jezero“ je postiglo veliki uspjeh i donijelo mu slavu. Trebao mu je odmor, pa se sastao sa Modestom i Koljom u Francuskoj.(Nastaviće se)
Piše: Veselin Lazarević