Piše: Elmir Đoković
Sigurni glasovi! O, kako to gordo zvuči. Imaš čovjeka, političara, s imenom i prezimenom, imaš mu lik i djelo, pa se odvaži i glasaj, valja li ili ne valja, zaslužuje li živjeti na tvojoj grbači ili ne. Doduše, malo plaši kojim bi se sve kriterijumima vodili pri ocjenjivanju, ma bolje i tako nego da nam samo stranke kroje gaće i odijelo, pa da niko zadovoljan nije.
Sve su to probni baloni, pouzdani izvori, teorija pusta, a da se teoretičari ni potrudili nisu baciti pogled dalje od svog nosa. Da jesu, put bi ih odveo barem do prve birtije, ali one prave, u kojoj se od kafanskog dima ne vidi više ništa, ali se zato dobro čuje kako narod politiku bistri. U iole valjanom kafiću eto ti povratne informacije valja li birati čovjeka ili stranku, ili pravog čovjeka, pa sve da je i u krivoj stranci. Tako to uljuđene zemlje čine. Ma, u nas je i taj lijepi običaj sondiranja biračkog tijela otišao do đavola.
Da stvar nije nimalo bezazlena, svjedoči i učestalo novinsko spominjanje kojekakvih trikova pomoću kojih pokušavaju narod vratiti u poštene birtije, a ne da se samo vikendom slika za potrebe šarenih magazina i Fejsbuka. Nuditi knjigu u zemlji u kojoj ništa zahtjevnije od SMS poruke nema publiku, ravno je samoubistvu. A opet, ako je knjiga pod rukom dok se ispija kakav pehar mudrosti, ako se slučajno umjesto ženskih časopisa pod prstima nađe kakav mudar klasik, možda se čudo i desi. Možda aršini vrednovanja svega oko nas budu drugačiji, možda se uđe u polemiku s kolegom za susjednim stolom koji sve zna bolje, jer je dva pića i dvije knjige u prednosti, i možda nas obuzme talas optimizma umjesto ove utučenosti. Knjigom do gosta, knjigom do biračkog tijela koje će učiniti napor pa testirati sebe među svijetom, onako kako malo ko sebe danas testira! Zvuči predobro, da bi se tek tako oživotvorilo.
Druge su se neke kafane dosjetile drugom nekom triku, pa ne vabe knjigom ni diskontnom cijenom piva, već piješ koliko ti drago, a plaćaš onoliko sekundi, minuta i sati koliko si u kafiću proboravio. I tu je namjera plemenita. I tu se računa na to da ljudi dolaze u kafane, kafiće i birtije da bi se družili, razmijenili mišljenja, našalili se, analizirali politiku i utakmice. Krajnje je to romantičarski pristup, drag i simpatičan, koji računa na čovjeka koji je društveno biće. Jeste da živimo u društvu, ali da smo društveni i nismo. Razgovor je odavno zamrla kategorija, razmjena mišljenja ne postoji, a ako išta ovaj život čini lagodnim, onda je to naše benevolentno pristajanje na jednoumlje svake vrste, pa što nam narede mi rado i radimo. Inače, ovaj se ugostiteljski objekat pozicionirao taman tamo gdje bi bilo za očekivati da će radnička klasa, poštena inteligencija i ono što se od milja još uvijek zove srednji sloj malo navratiti na povratku s posla kući.
Da su samo ova dva svijetla primjera, bilo bi dovoljno za konstataciju kako nam je zdrav kafanski život bukvalno i literarno mrtav. A boljeg indikatora posvemašnjeg jada i čemera zapravo i nema, pogotovo ne u zemlji koja se nekad dičila svojim kafanskim igračima, pjesnicima, umjetnicima, oriđinalima, intelektualcima, političarima, koji su i tako znali prići bliže sebi i drugima. Svaki se euro prevrće stoput u džepu, svaka ideja preispita sto puta u glavi, svaka rečenica u sebi stoput ponovi taman da više ne vrijedi ništa ni euro, ni ideja ni riječ kad se konačno pokaže, izrekne.
A kad je tako, onda nema ni one kritične mase koja će odozdo, iz baze signalizirati mudrome vođstvu jesu li im potezi što ih vuku valjani, ili potpuno nevaljani. Nema onoga ko će biti korektiv brljavoj družini koja ono što nije odradila tokom puberteta sada nadoknađuje kancelarijama s kadama, skupim automobilima i atraktivnim sekretaricama.
Što god da nam se ovo događa, zvali mi to liberalnim kapitalizmom ili drugačije, uspjelo mu je da nas otuđi i nauči da je druženje štetno. Povratak u kafane, ali one prave, ne u ove kičaste kafiće bio bi zato najbolji znak oporavka. No, kako smo od tog oporavka miljama daleko, kad više ni knjiga ne vrijedi kafe, onda nam se valja radovati dobrim vijestima iz bijeloga svijeta. U Londonu tako postoji restoran u kojem služe samo hranu iz konzerve. Restoran je, da ne bi bilo zabune, u elitnom kvartu, a jedino što vas tu može dijeliti od drugih je ekstra salata koju vam, ako baš hoćete, stave uz konzervu. Tu su svi isti, kusali sardinu ‘’Postira’’, pasulj crveni ili mesni narezak. Ravnopravnost, demokratija, transparentnost, sve je tu. Otvorenje sličnog objekta kod nas se s nestrpljenjem čeka. Jer, budemo li kusali iz sličnih šoljica, možda se drznemo pa započnemo razgovor, a onda iz razgovora možda proizađe svega, zašto ne i realne ocjene tog presudnog predstojećeg glasanja. Uzdravlje!