PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
Poznati beogradski i srpski novinar i pisac Radovan Popović, dugogodišnji urednik kulturnog dodatka „Politike”, briljantno i, zasigurno, neponovljivo, ispisao je mnoge zanimljive književne biografije naših vodećih pisaca. Značajno mjesto među njima zauzima i ona koja se odnosi na poznatog srpskog novinara, pjesnika i pripovjedača, možda pomalo i zaboravljenog – Veljka Petrovića, nazivanog i „pjesnikom ravnice”. Njegov život i stvaralaštvo, Popović je predstavio u knjizi „Voćka na drumu”. Kao i ostale mnogobrojne Popovićeve knjige te vrste, i ovu knjigu izdao je beogradski „Službeni glasnik”, a mi ćemo iz nje, uz autorovu saglasnost i odobrenje izdavača, u narednih nekoliko brojeva, prenijeti najznačajnije detalje. Sigurno, i neke koji do sada nijesu bili poznati široj čitalačkoj publici.
Dvadeset i trećeg januarskog dana 1884. godine (po Gregorijanskom kalendaru 4. februara – u 19. vijeku razlika između starog i novog kalendara bila je 12 dana), u Velikocrkvenoj ulici u Somboru, katiheti Đorđu Petroviću rodio se sin Veljko, potonji pjesnik, pripovjedač, istoričar umjetnosti i novinar. Dva dana kasnije malog Veljka je, u ovdašnjem Svetođurđevskom hramu, krstio somborski prota Ljubomir Kupusarević, a kumovao mu je Ljubomir, sin somborskog žitelja Petra Birvalskog. Samo nekoliko nedjelja potom umire Mileva, mati Veljkova, kćerka somborskog paroha, popa Jovana Momirovića, koga su, zbog naravi, zvali pop Nemir, a omiljena uzrečica mu je bila: „Pas mu majku!”
Stasit, prav, odjeven po modi – najfinija čoha, gajtan, svila, sijed, sa bijelim brkovima, uvijek namirisan tamjanom – unuk će ga opisati u priči „Beli djeda”. Brigu o tek rođenom djetetu siročetu preuzeće desetogodišnja sestra Vida i Mileva, sestra od tetke njegove majke. Tu kuću u kojoj se rodio, Veljko će slikovito opisati: „... Pogurila se. Prozori sa starinskim čerčivom kao da kratkovido i starački žmirkaju, a zidovi s izlijepljenim popravkama smiješni su mi, tužni kao napudrovani obrazi kakve tašte i dobre rođake koja se vrani...” A potom: „Nijesam odrastao sa orhidejama, naprotiv, od male maloće bauljao sam među bundevinim vriježama; ne znam ni sam kada sam prvi put i vidio te žute cvjetove tikava, krastavaca i dinja...”
Opčiniće ga i drugi djeda, po ocu, Petar, među pastvom poznat i omiljen pop Lav, paroh u Martonošu, nadaleko čuven „sa svoga umilnog i vještog pojanja”. U osnovnu školu pošao je uz tetku i sestru Vidu, stariju od njega devet godina (druga sestra Anđa bila je starija tri, a brat Milivoje dvije godine). Tetka i starija sestra imale su najviše uticaja na njegovo uobličavanje.
Kada je bio u drugom razredu osnovne škole, otac se zakaluđerio. Bilo je to 30. januara 1891. godine. Na dan Sveta Tri jerarha stupio je u monaški čin Georgije – Đorđe Petrović, profesor i zastupnik rektora na Bogosloviji karlovačkoj. Monaški čin primio je u manastiru Kovilju, a postriženje, s blagoslovom njegove svetosti patrijarha Georgija, izvršio je iguman Miron, koji je novopostriženom dao ime Gerasim. Poslije postriženja, Gerasim se vratio u Sremske Karlovce da i dalje vrši svoju profesorsku dužnost u Bogosloviji, gdje je bio stekao glas odličnog pojca.
Već u jesen iste godine Gerasim je proizveden za patrijaršijskog dvorskog protosinđela. Dakle, put ka vladičanskom zvanju je otvoren. Za to vrijeme sin Veljko preživljava tešku difteriju, koja desetkuje njegov, drugi razred. Ljeto je proveo kod oca u Karlovcima, igrajući se sa drugarima kraj Dunava, u podnožju Magarčevog brijega, pa sve tamo prema Stražilovu.
Patrijarh Georgije izvolio je u aprilu 1892. godine svoga protosinđela Gerasima privremeno razriješiti profesorskih i rektorskih dužnosti na bogoslovskom učilištu u Karlovcima, pošto ga je Sinod izabrao za mitropolitskog mandatora u obudovljenoj Eparhiji budimskoj, a ujedno i za nastojatelja manastira Grabovca u istoj eparhiji.
Gerasim Petrović je stigao u Budim, u episkopski dvor, a potom i u Sentandreju na mjesto svog novog zvanja, gdje je odmah održao i prvu konzistorijsku sjednicu, koju je „vrlo lijepom besjedom” otvorio. Veljku će se cio taj ceremonijal u Sremskim Karlovcima, zasijedanje crkveno-narodnog sabora, ta počasna satnija, gospodske kočije, mnogobrojna pratnja, brujanje zvona na svim karlovačkim crkvama i pucanje prangija, poslanice, dobrodošlice, pozdravi i otpozdravi – duboko urezati u sjećanje. Onda očev put u Budim i Peštu, i radost što je, takoreći, postao vladika budimski. Valjalo je još samo sačekati potvrdu carske kancelarije iz Beča.
(NASTAVIĆE SE)