-PREVEO I PRIREDIO: VOJIN PERUNIČIĆ
Ključevski se nije baš pohvalno izrazio o Petru:
„Pored „Aleksaške“ Menšikova, čovjeka sa nerazjašnjenim porijeklom, koji je bio neobrazovan, ali snalažljiv i promućuran, postao mu je prijatelj i Franc Jakovljevič Lefort, avanturista iz Ženeve, koji se zaputio na kraj svijeta da potraži sreću, i tako stigao u Moskvu. On je bio malo pismeniji od Menšikova, ali je imao veliko iskustvo, bio je razgovorljiv čovjek, vječiti optimista, iskren drug, neumorni kavaljer u plesnoj sali, nezamjenjivi drug u pijankama, pravi majstor za uveseljavanje drugih, a i lično je bio uvijek raspoložen i sposoban da organizuje veselja sa muzikom, plesom i damama –jednom riječju duša od čovjeka“.
Međutim, na sve ovo se može gledati i drugačije. Franc Lefort stvarno nije posjedovao neka specijalna znanja, ali, sa druge strane, taj svoj nedostatak „duše od čovjeka“ kompezovao je znanjem nekoliko jezika, odličnim poznavanjem mačevanja (u to vrijeme to se mnogo cijenilo) i na kraju iskrenom slobodom duha, što je Petar najviše cijenio kod njega.
Treba imati u vidu da je momčić rastao i napredovao, da nije samo naučio da koristi astrolabijum i da gradi utvrđenja, da poznaje anatomiju i zna dosta o Aristotelu, već i da zna šta je muzika, ples, vino, žene. Lefortov uticaj na cara nije bio tako loš, to su dosta preuveličavali, jednostavno Petar je bio po karakteru takav i bio sklon večernjim zabavama i pretjeranim odnosima u ljubavi sa Anom Mons, kćerkom jednog stanovnika iz Njemačke kolonije, sa takvim zanosom, sa kakvim je kasnije gradio svaki novi ratni brod za rusku flotu.
Privrženost Preobraženskom i Njemačkom naselju pokazala se toliko velika, da se u Petrovom životu nije ništa promijenilo, čak ni tada, kad je 1689. godine Sofija pala sa vlasti i bila zatočena u Novodjevičanski manastir, a na vlast došli Nariškini, predvođeni caricom Natalijom. Ivan je ostao u Moskvi kao ceremonijalni car, a Petar je, bez obzira na to što nije imao nikakvih smetnji da uzme vlast u svoje ruke, odlučio da se još nekoliko godina vrati svojim „marsovim“ zabavama u piću i ljubavi.
Avgustovska kriza 1689. godine je bila neizbježna i završila se padom Sofije sa vlasti. Buka bubnjeva, koja se čula iz Preobraženskog i stigla u Moskvu, dala je do znanja Sofiji da mora otići sa političke scene. Sa svoje strane Petar i njegova majka su sa uzbuđenjem i strahom pratili to kako Sofija opet organizuje strelce, pokušavajući da uz njihovu pomoć konačno zbaci Petra s vlasti i legalizuje svoj status vladarke.
Razni povodi su izazivali javne sukobe između dva centra vlasti, između Kremlja i Preobraženskog i u avgustu dostigli vrhunac. O tome, koliko je tada bila napeta situacija, govori čuvena priča o bjekstvu polunagog Petra iz Preobraženskog, kad su ga u velikoj panici digli noću iz kreveta zbog priča o približavanju strelaca selu.
Ali kasnije, kako se pokazalo, u Preobraženskom su se tada bojali i sopstvene sjenke. A u stvari, prvo se uspaničila Moskva, gdje su dolazile glasine da se, tobože, prema gradu kreću Petrovi vojnici-zabavljači. Ta obavijest je uznemirila i natjerala Sofiju da stavi u pripravnost strelce, pa je ta njena odluka bila preuveličana dok je stigla do Preobraženskog i ona je izazvala Petrovo bjekstvo. „Slobodno može da bježi“ – sa ogromnom ljutnjom su prokomentarisale tu vijest Sofijine pristalice.
Naravno, cijela ova priča malo ide u prilog 17-godišnjem caru. Dobivši alarmantnu vijest, on, ne samo da nije pokušao da organizuje odbranu Preobraženskog, iako je imao za to dosta snaga i znanja, već je u velikoj panici prepustio sudbini majku, mladu ženu (da bi uozbiljili nestašnog cara, tih dana su ga oženili sa Jevdokijom Lopuhinom) i sve svoje vojnike-zabavljače. Ako imamo u vidu da je Petar cijeli svoj život do tog slučaja i poslije njega pokazivao samo hrabrost i muževnost, onda se mora prihvatiti i to što je bilo očigledno, pričalo se o njegovom nervnom slomu, koji je propratila sjenka pokolja Nariškinih u Kremlju.
Bilo kako bilo, priča o bjekstvu iz Preobraženskog je išla Petru naruku, a najmanje Sofiji u korist. Za javnost on je postao žrtva.
Došao je odlučujući momenat. Politička elita, sveštenstvo i armija su morali da izvrše izbor. Oni su se svi pokolebali i izabrali Petra. U tome su im pomogli i stranci.
Ta avgustovska kriza je zbližila Petra sa još jednim stanovnikom Njemačke kolonije, sa generalom Patrikom Gordonom. Taj Škotlanđanin je u kritičnom momentu, kao protivnik, prvi prišao caru sa svojim vojnicima. Mnogi smatraju da je baš taj postupak generala-najamnika riješio cijelu stvar u korist mladoga cara.
Sergej Solovjev piše:
„U takvim vremenima napetog iščekivanja i neodlučnosti, svako pomjeranje na ovu ili onu stranu bilo je veoma važno i mnogo privlačno i svi su počeli glasno da podržavaju cara Petra, kad su čuli da i Njemci prelaze na njegovu stranu“.
Na taj način je, što nije isključeno, Zapad spasio život Petru uz pomoć Gordona, a time i pokrenuo reforme u pozitivnom smjeru u Rusiji. Što se tiče Petra, on se nije sjećao samo zla, nego je dobro zapamtio taj postupak Škotlanđanina, koji nije nikad zaboravio, pa je Gordon postao njegov najbliži inostrani vojni specijalista.
NASTAVIĆE SE