- PREVEO I PRIREDIO: VOJIN PERUNIČIĆ
Gledajući formalno, Petar je bio blizu 43 godine na ruskom prestolu, od 1682. do 1725. godine. On je lično smatrao da je od 1695. godine počeo da služi domovini, kad je krenuo u svoj prvi rat na Azov, koji je tada pripadao Turcima. Ako slijedimo tu logiku, tj. odbijemo godine djetinjstva i njegove „zabave“, onda ostaje da je Petar realno vladao 29 godina, od čega je ratovao punih 25 godina.
Praktično niko od istoričara ne okrivljuje Petra što je rastezao svoje „zabave“ i prihvatio se državničkih poslova u potpuno zrelim godinama u tim vremenima, tj. sa punih 23 godine. Mogu se navesti mnogi primjeri kad su carevi dolazili na vlast da upravljaju državom, a bili su dosta mlađi i veoma dobro se snalazili u svojim poslovima. Ipak je prihvaćeno da je bolje što je car sazrio, „zabave“ su odigrale svoju blagotvornu obrazovnu ulogu i postepeno prerasle u poslove, koji su bili najvažniji za Rusiju.
Ne osporavajući takvu logiku, ipak želimo radi objektivnosti da kažemo da je mladi car zamjenjivao ozbiljno obrazovanje razuzdanim pijankama u Njemačkoj koloniji, a zemlja je (za pet godina vladavine njegove majke, carice Natalije i njenih sledbenika) ozbiljno propadala, upoređujući to stanje sa vremenom dok je Sofija bila na vlasti. Čak najpametniji i najobrazovaniji čovjek iz tadašnje vladajuće elite knez Boris Golicin, poznat po prekomjernoj upotrebi alkohola, bukvalno je razorio Povoložje za pet godina, u kojem je vladao.
U tim godinama vlast je dovela do rasula rusku armiju, iako to nije bila armija zastarelih strelaca, već najsavremenija za to vrijeme regularna vojska po inostranim vojnim pravilima. Tu armiju je u početku stvarao Petrov otac, car Aleksandar Mihajlovič, sa ogromnim radom, a zatim, za vrijeme Sofijine vladavine, nastavio knez Vasilij Golicin. (Da ne dođe do zabune ili nejasnoća, napominjemo da su kneževi Boris Golicin i Vasilij Golicin bili braća od stričeva, ali zbog nastalih okolnosti našli su se na različitim stranama barikada, Boris je bio na strani Nariškinih, a Vasilij na Sofijinoj strani).
Da bi bilo jasnije koliko se Rusija vratila unazad za taj period kratke Natalijine vladavine, treba navesti sledeće brojke. Za vrijeme svog drugog ratnog pohoda na Krim 1689. godine, knez Vasilij Golicin je imao 63 pukova, organizovanih po stranom vojnom ustrojstvu, koji su brojali oko 80 hiljada vojnika. 1695. godine za vrijeme prvog Petrovog ratnog pohoda na Azov, u njegovom korpusu sa 30 hiljada ljudi bilo je svega 14 hiljada vojnika po ustrojstvu stranih armija.
Više nijesu ni mogli da sakupe. Gdje su se izgubile destine hiljada dobro obučenih vojnika, istoričari nijesu ni pokušali da objasne. Vojnici kao da su se istopili na ruskim beskrajnim prostorima. Dok je Petar stvarao na jednoj strani regularnu armiju, na drugoj je druga regularna vojska propadala. Nakon pet godina poslije zbacivanja Sofije sa vlasti, Petar nije smatrao neophodnim da se uključi u rješavanje državnih pitanja, nije navraćao ni u Velikašku skupštinu, niti je ulazio u ministarstva. Sve te činjenice, koje su lakirane cenzurom, a odnose se na Petrovo „žitije“, naravno, se i ne pominju.
U stvari, petogodišnja vladavina carice Natalije faktički kao da i ne postoji u ruskoj istoriji, znači, prvo je vladala Sofija, a onda je na vlast došao reformator.
Po savjetu Leforta, Petar je planirao da svoje učenje nastavi i na putovanju po inostranstvu, da svojim očima vidi taj Zapad i uključi se u njegovo dostignuće, ali nije želio da pođe na takav put kao običan i neobrazovan mladić. Postoji niz dokaza da je upravo Lefort posavjetovao cara prije nego što će „poći u veliki evropski svijet“, da uradi nešto što bi Evropi skrenulo pažnju, na primjer, da izvrši napad na Turke, sa kojima je Zapad tada ratovao.
Tako se i došlo na ideju da se izvrši napad na Azov. Nije isključeno da je plan zauzimanja Azova dodatno podsticao želju mladog Petra da učvrsti svoje pozicije unutar države. Na fonu neuspjelog ratnog pohoda kneza Vasilija Golicina na Krim za vrijeme Sofijine vladavine, Petrova pobjeda nad Turcima bi postala i njegova pobjeda nad sestrom, koja je bila zatočena u Novodevičanskom manastiru, ali, koju još uvijek nije napuštala mašta o mogućnosti da se opet vrati u Kremlj. Na kraju krajeva, pohod na Azov je u potpunosti pripisivan tradicionalnom spoljnopolitičkom zadatku Rusije da borbom izađe na more, u ovom slučaju prvo na Azovsko, a zatim na Crno more.
Nekad je Azov mogao da pripadne Rusiji bez nekih većih napora, budući da su ga kozaci bili oteli od Turaka i predložili Moskvi da joj ga poklone. Međutim, Staleška skupština je 1642. godine odbila da primi taj poklon, jer se zemlja nije bila još oporavila poslije smutnih vremena i nije bila spremna na rat s Turcima, koji bi bio neizbježan, u slučaju primanja kozačkog poklona.
Poslije vraćanja tvrđave pod svoju kontrolu, Turci su znatno pojačali odbranu Azova. Uz to, koristeći svoju prednost na moru, lako su mogli da dopremaju hranu, municiju i ostalu pomoć u opsadirani grad, tako da se Petar nije imao čemu radovati, a razlog za to je neiskustvo. Što su pokazali i naredni događaji.
Ne ulazeći u pojedinosti neuspjelog ratnog pohoda 1695. godine, samo ćemo napomenuti da je on otkrio sve nedostatke organizovanja ruske armije u tim vremenima. Kao i ranije, veliki dio vojnih jedinica su sačinjavali strelci i veoma malo obučeni vojnici. Rusi nijesu imali ratnu flotu da blokiraju Azov s mora. Međusobna saradnja u zajedničkom djelovanju jedinica bila je veoma loša. U to vrijeme, kad su Gordonovi vojnici na jurišu uspjeli da se popenju na bedem, Lefortovi vojnici i jedinice drugih komandanata nijesu ništa preduzimali, samo su posmatrali i pratili događaje. Nedostajale su im inženjerijske jedinice, koje su bili sposobne da obavljaju ove poslove.
(NASTAVIĆE SE)