-PIŠE: dr Vukić Ilinčić
Istoričar dr Novica Rakočević kaže, da se ovaj događaj različito naziva u literaturi: Cetinjski ustanak, Cetinjsko Badnje veče, Crnogorska buna, Januarska pobuna, a najčešće Božićna pobuna. Iz ovog se vidi da je događaj bio lokalnog karaktera, a naziv ustanak pominje se samo kao Cetinjski (usko lokalni). To je sjajno primijetio akademik Zoran Lakić (moj profesor – primj. V.I.), poznat, pored ogromnog istorijskog opusa, i po elokvenciji i logici, primjenjujući gradaciju (ređanje po jačini). Lakić je u kratkom članku „Svenarodni ustanak ili lokalna pobuna” (DAN, 23. 02. 2017.) rekao mnogo, u čemu je i veličina nekog teksta, da ukratko kažete što više. Takođe, Dimitrije Dimo Vujović ovaj događaj naziva isključivo Božićnom pobunom.
O dešavanjima u Crnoj Gori velike sile diplomatskim putem tražile su objašnjenje. Ipak, bili su uvjereni da je ovu pobunu organizovala vlada preko svojih privrženika, što je ona demantovala. Na Vilsonovu intervenciju, kralj Nikola uputio je poruku crnogorskom narodu da obustavi borbu. Ali, i pored toga što je Božićna pobuna privukla pažnju nekih zemalja, intervencijom jugoslovenske diplomatije, velike sile je nijednom nijesu uzele u razmatranje.
Međutim, aktivnost crnogorske emigrantske vlade znatno se pojačava dolaskom Jovana Plamenca za njenog predsjednika 4. (17) februara 1919. godine. Pored Plamenca kao predsjednika, članovi ove vlade su bili: Pero Vuković, Milutin Vučinić, Milo Vujović i Pero Šoć. Jedna od glavnih vladinih aktivnosti kretala se u stvaranju vojske i veze sa Crnom Gorom radi eventualnog upada u nju. Plamenac je formulisao program vlade u kojem se, između ostalog, navodi i „borba za život i smrt za poštovanje suvereniteta Crne Gore”, teritorijalni problemi i drugo. Vlada je usmjerila veliku pažnju i na konferenciju mira, ali se „crnogorsko pitanje” ni jedan jedini put nije razmatralo na nekom međunarodnom skupu. Uvijek se preko njega ćutke prelazilo. Jedino su se Italijani prijateljski odnosili prema pobunjenicima. Italija je prihvatila stotine prebjeglih Crnogoraca i od njih formirala jednu jedinicu crnogorske vojske u Gaeti, 30. aprila 1919. godine, sa očiglednim ciljem da vrši pritisak na saveznike i beogradsku vladu da popuste italijanskim zahtjevima na Jadranu. Vojska je imala oko 1.500 ljudi, a preko nje su se pomagali i crnogorski odmetnici koji su bježali na teritoriju pod italijanskom komandom.
Crnogorski glavarski sloj, koji je vodio pobunu, brzo se razbježao čim je naišao na jači otpor vlasti i domogao se inostranstva, vodeći otuda politiku čiji se interesi nijesu poklapali sa interesima naroda. Najizrazitiji njihov predstavnik bio je Jovan Plamenac, bivši predsjednik skupštine, ministar više resora u više vlada prije rata i tadašnji aktuelni predsjednik emigrantske vlade, preambiciozna ličnost „vrlo sumnjivih moralnih kvaliteta” - kako tvrdi Dimo Vujović.
Jedna od namjera emigrantske vlade bila je i povratak u zemlju. Međutim, s obzirom na to kakav su stav imali saveznici, bilo je u njoj dosta i onih koji su bili protiv toga, pa i sami prestolonaslednik Danilo. Njega je kralj obavijestio o ovoj namjeri i pozvao ga u vezi s tim, ali prestolonaslednik Danilo to odbija i kaže: „Ne za Boga ništa hitno no mudro i mirno pustiti stvari neka idu svojim tokom... Ako je Velika skupština što riješila u Podgorici kao što se čuje, nema tamo polaska vašoj vladi dok opet ne dođu druge prilike”.
Pristalice bezuslovnog ujedinjenja su tvrdile da su agenti kralja Nikole izazvali Božićnu pobunu. Da bi ostvarila odluke Londonskog pakta, Italija je htjela da iskoristi „crnogorsko pitanje”, te da joj „karta Crne Gore posluži u igri za zelenim stolom”, kako se jednom izjasnio grof Sforca. Italija je smatrala da je najpozvanija da „brine” o sudbini Crne Gore.
Italijani su u okviru oslobodilačkih trupa nakon kraha Austrougarske ušli u Crnu Goru i zaposjeli gradove Ulcinj, Bar i Virpazar, a imali su svoje jedinice i u Boki kotorskoj. Italija nije sa simpatijama gledala na politiku Srbije i mogućnost stvaranja jedne jake države na istočnoj obali Jadrana, koju je Italija namjeravala da prigrabi za sebe. Iz tih razloga su najviše pokretali aktivnosti protiv ujedinjenja i često dolazili u sukob sa lokalnim organima vlasti.
Za vrijeme zasijedanja u Podgorici „Velike Narodne Skupštine Srpskog naroda u Crnoj Gori” (zvaničan naziv Skupštine – primj. V. I.), vladao je potpuni red i mir.
(nastaviće se)