-PREVEO I PRIREDIO: VOJIN PERUNIČIĆ
Ako je suditi po Petrovoj prepisci sa moskovskim saborcima, on je bio svjestan da se u Rusiji zadržao veliki broj pritajenih neprijatelja, prije svega, naravno, vječno nezadovoljni strijelci i buntovna sestra Sofija. Sofija je, kako je to izgledalo, bila dobro sklonjena iza zidova Novodevičanskog manastira i punih deset godina je živjela u kućnom zatvoru i komfornoj izolaciji. Nju je pazilo i usluživalo više od desetak sluga, a njene dnevne potrebe pića i hrane bile su tolike da bi na njima pozavidio i najproždrljiviji muškarac i najveći pijanac. Sofija je dnevno dobijala vedro (oko 12 litara) meda, tri vedra piva raznih vrsta, dva vedra domaće boze, a za praznike još jedno vedro obične votke i pet vedara jabukovog likera. Sa pićem je išla i bogata meza.
Vjerovatno, ako bi svaki strijelac imao takvo piće i hranu dnevno, Petar bi mogao mirno da završi svoje „univerzitete” u inostranstvu. Međutim, život običnog strijelca je bio drugačiji. Strelci su uvijek bili gladni i naviknuti da žive na svoj način, a ne od plate i kao takvi malo su ličili na regularnu armiju. Svaki polazak u rat strijelac je shvatao kao veliku nesreću, koja ga nije odvajala samo od porodice nego i od vojničkog kazana. To je bila slabo obučena, nedisciplinovana skupina naoružanih ljudi, koju je jednako lako obuzimala panika, kao i napadi bijesa koji su bili izazvani ovim ili onim glasinama. Uz to, među strijelcima se uvijek osjećao jak uticaj konzervativaca, tako da je razloga za protivljenje i opoziciono djelovanje bilo na pretek.
Pojavili su se i novi povodi za nezadovoljstvo, a to su bili stranci i regularna armija. Ako su strijelci ranije željeli da se obračunaju samo sa Nariškinim i dijelom boljarstva, sada su maštali da rasture njemačko naselje i Petrovu vojsku.
Nova pobuna se pokazala, što je tačno, kratkotrajnom, ona je ugušena bez nekih većih napora. Sukob pod gradićem Novi Jerusalim, između strelaca i regularnih profesionalnih jedinica, može poslužiti kao primjer. Čim su čuli prve plotune, strelci su se povukli, imali su 15 ubijenih i 37 ranjenih, a na drugoj strani u to vrijeme, kod obučenih Petrovih vojnika je bio jedan ubijeni i tri ranjena vojnika, što se može zaključiti da je bila velika brojčana prevaga na strani strelaca.
Tokom istrage, još prije Petrovog dolaska, pogubljena su 122 čovjeka, a 140 ih je bilo bičevano. Skoro 2000 strelaca je stavljeno u okove i poslato u razne ruske zatvore i manastire, jer su moskovski kazamati bili prepuni i nijesu mogli da prime više ni jednog osuđenika. I pored svega, Petar nije bio zadovoljan ni istragom ni surovošću kažnjavanja. „Ja ću ih malo strože propitati od vas” – rekao je on Škotlanđaninu Gordonu.
Kad se vratio kući, car je lično rukovodio mučenjima, a zatim lično saslušavao Sofiju. Ima dosta dokaza da je u toku isleđivanja Petar stalno bio nervno napet i često ga je obuzimao bijes, pri čemu su tada dobro osjetili na sebe tešku gospodarevu ruku, čak i carevi miljenici, kako Rusi, tako i stranci. Na primjer, Franc Lefort je dobio udarac mačem po leđima. Treba, naravno, priznati da su Petrovi miljenici dobijali po leđima više puta od njega i u mnogo opuštenijim situacijama. Menšikova je često tukao za prevare i lopovluk, a jednom je na piru kod pukovnika Čambersa tukao nogama tog istog Laforta, ali nijesu znali zbog čega. No, dešavalo se i tako nešto.
Istraga je imala za cilj da dobije odgovore od strelaca na sledeća pitanja. Jesu li htjeli da razore njemačko naselje i pobiju moskovske boljare? Jesu li željeli princezu Sofiju Aleksandrovnu da im bude vladarka? Da li je ona bila saglasna sa tim? Šta su buntovnici namjeravali da urade, u slučaju da uspiju, sa vojnicima Preobraženskog i Semenovskog puka? Na kraju, šta su planirali da urade lično sa carem? Kao rezultat svega, slika je postala jasnija, ali direktne dokaze krivice nijesu uspjeli da dobiju i okrive opreznu Sofiju, iako je Petar to mnogo želio.
Pošto se car vratio, ponovo su počeli sa pogubljenjima. Prvo masovno pogubljenje je izvršeno 30. septembra 1698. godine. 17. oktobra su sjekli glave strelcima, ali ih nije sjekao samo dželat, nego i car lično sa najbližim saradnicima. Petrovi prijatelji – stranci su bili izuzeti od toga. Rusi iz najužeg kruga oko njega učestvovali su u izvršenju kazni. Ako bi kod nekog od dželata-amatera zadrhtala ruka ili ako mu nijesu izdržali nervi, car je na njih vikao i grdio ih. Posebno je bio hladnokrvan Menšikov, on je lično odrubio dvadesetak glava, možda i više.
Sofiju su zamonašili pod imenom Susana i režim kontrole nad njom pooštrili. Car je i drugu svoju sestru Marfu zamonašio, zato što je baš ona bila posrednik u odnosima Sofije sa strelcima. Tih dana, očigledno, odlučivši „da odjednom dovede sve u red”, Petar je zamonašio i svoju ženu Jevdokiju Lopuhinu. Svog naslednika, maloljetnog carevića Alekseja, odveli su kod tetke, princeze Natalije Aleksejevne. Spasavajući se od žene, koju nije volio, Petar se, izgleda, malo zamislio o tome, kako će to da prihvati sin. A bilo je bez potrebe.
Surov obračun Petra sa strelcima nije bio nehuman i okrutan samo za današnja vremena, nego i za tadašnja. Tijela obješenih i obezglavljenih strelaca po carevom naređenju nijesu uklanjana pet mjeseci. Petar je želio da se lekcija dobro nauči.
On je bio po naravi dobar čovjek, tvrde mnogi istoričari, ali je Petar bio grub kao car, nenaviknut da poštuje kao ličnost ni sebe, ni druge. Na primjer, reformator je znao da natjera konzervativne građane da se ružno obuku, u odjeću skitnica, a njihove žene su morale da nose specijalne marame na glavi sa rogovima.
(NASTAVIĆE SE)