- Piše: Vladimir Gligorov

U Džordžiji je pobijedila kandidatkinja republikanaca. Uprkos nepopularnosti Predsjednika Trampa, a ne uz njegovu pomoć. To bi trebalo da znači da je dobila glasove na osnovu onoga za šta se zalaže, a to je program Republikanske stranke. Nade su postojale da će uglavnom dobrostojeći republikanski glasači u ovoj izbornoj jedinici dati glas kandidatu demokrata iz protesta, dakle protiv Trampa. To se nije dogodilo, bar ne u dovoljnoj mjeri. Da li bi Sandersov kandidat prošao bolje? Da li bi njegov program promijenio stavove republikanskih glasača, što bi bilo potrebno da se u toj izbornoj jedinici pobijedi republikanski kandidat? To naravno ne možemo znati. Možemo se pitati da li je u eventualnom budućem odmjeravanju snaga u sličnim izbornim jedinicama potrebno ponuditi Sandersov, a ne postojeći demokratski program. Odgovor je jednostavniji u izbornim jedinicama u kojima je pobijedio Tramp, a nudio je mjere slične onima koje nudi Sanders. Na nivou cijele zemlje, za sada znamo da pridobijanje republikanskih glasača za, da pojednostavim, ateistički i socijalni program Demokratske stranke, Obami i gospođi Klinton nije pošlo od ruke. Sa drukčijim programom, u drukčijim uslovima, gospodin Klinton je bio uspješan.
Laburisti nisu pobijedili u Ujedinjenom Kraljevstvu i čak ne bi mogli da oforme većinu kada bi im konzervativci predali vladu. Bili bi najvjerovatnije potrebni novi izbori. Uzmimo da do njih dođe, mada su trenutno izgledi mali. I uzmimo da Korbin postane prvi ministar. Njegov je program da se napusti EU kako bi se povećalo zapošljavanje i zarade. Recimo ulaganjima u infrastrukturu, u reindustrijalizaciju i u obrazovanje. A i smanjenjem priliva stranih radnika. Stopa nezaposlenosti u Britaniji je trenutno ispod 5 posto, a stopa zaposlenosti je oko 75 posto (osoba u radnoj dobi). Eventualno povećanje javnih ulaganja bi najvjerovatnije zahtijevalo uvoz radnika. Laburisti bi, takođe, da povećaju plate, ali koliko sam u stanju da razumijem njihov program, to bi ipak zahtijevalo da se steknu nova znanja, dok se manje može postići promjenama u radnim zakonima. A i to bi najvjerovatnije podrazumijevalo dodatni priliv stranih radnika, i u bolje i u slabije plaćenim zanimanjima. Konačno, i vjerovatno najvažnije, Konzervativna partija je izgubila znatan broj glasova jer je računala da može dodatno da ograniči socijalna i zdravstvena prava, pa su u najvećoj meri mlađi glasali protiv njih. Da li bi laburisti pobijedili da ih je vodio Bler a ne Korbin? To ne možemo znati. Znamo jedino da je Bler bio na vlasti desetak godina, u drukčijim uslovima, a Korbin za sada nije.
Makronovu pobjedu nije tako teško razumjeti. Socijalisti su, u dvije kolone, uzeli više glasova od krajnje desnice i od republikanaca pojedinačno. Programe svih njih je u najvećoj mjeri odredila gospođa Le Pen. Makronov program je bio alternativa, jer je, sa jedne strane, ukazivao na koristi koje Francuska ima od EU ukoliko vodi a ne opire se, a sa druge strane je ponudio promjene na tržištu rada, jer je stopa nezaposlenosti gotovo 10 posto (stopa zaposlenosti oko 65 posto).
Za razliku od Melanšonovih i ostalih socijalista, republikanaca i nacionalista, više posla i bolje zarade Makron namjerava da postigne promjenama u EU i u Francuskoj. Nije teško vidjeti zašto je pridobio većinu. Hoće li uspjeti vidjećemo. Da li bi Melanšon pobijedio da je on predstavljao sve socijaliste? To ne možemo znati. Za sada znamo da je njegova partija dobila manje glasova od gospođe Le Pen.
Šta bi trebalo da bude opozicioni program u Srbiji? Pođimo, primjera radi, od navoda iz skorašnjeg napisa gospodina Dragana Đilasa: „(N)e vidim nijedan razlog zašto bi državne kompanije bile uspješne u Njemačkoj, Poljskoj, Rusiji, Kini ili Brazilu, a ne u Srbiji. Da li smo manje vrijedni od njih? Manje sposobni? Manje znamo? Na svako od ovih pitanja odgovor je NE“. Ako dobro razumijem, pretpostavka je da srpske državne kompanije nisu uspješne, dok u drugim zemljama jesu – a za tu razliku u uspješnosti ne postoji nijedan razlog. To ne može biti tačno, osim ukoliko su srpske državne kompanije neuspješne bezrazložno. Takođe, mora biti da postoje razlozi zašto su te državne kompanije u drugim zemljama uspješne, ako jesu. Kažem ako jesu, jer se ne iznose neki dokazi, koji sasvim je moguće postoje. Ali se ne smatraju važnima, jer se vjerovatno želi reći nešto u ovom smislu: ako su državne kompanije u drugim zemljama uspješne, zašto ne bi bile i u Srbiji. Pri čemu je nevažno da li jesu ili nisu uspješne i jedne i druge. Mogle bi da budu. Zašto bi mogle da budu u Srbiji ako su već u drugim zemljama? Jer se mi od njih ne razlikujemo ni po pameti niti po sposobnosti ni po radinosti. Razlika je, kaže se, u političkoj volji, koja nedostaje iz ideoloških razloga.
To da mi znamo, sposobni smo i vrijedni koliko i drugi su empirijske tvrdnje. Koje su uglavnom netačne. Još je manje tačno da je srpska država neuspješna iz ideoloških razloga. Kamo sreće da su za sve krivi neoliberali. Koliko ih u Srbiji ima, čak i ako im se pridodaju liberali sans phrase? I koji od njih su bili na vlasti i u kom periodu vremena? Zemlja propada gotovo 40 godina, politički i ekonomski, državni isto kao i privatni sektor. Mora li da propada kada tolike zemlje napreduju? Vidim podosta razloga zašto je tako moralo biti polazeći od toga ko je određivao ideologiju i ko je držao vlast i ko je bio uspješan u privatnim poslovima.
Zaista, na početku (jednom od početaka dugoročnije posmatrano), recimo na prelomu osamdesetih u devedesete godine prošloga vijeka, postavljeno je isto to pitanje: Da li nam baš treba privatna privreda, kada i državna može da bude uspješna? Da li je moralo biti kako je bilo, ideološki i politički? Ja sam tada mislio da nije, ali sada to ne možemo znati. Znamo gdje smo.
Peščanik.net