- Piše: Darko JOVOVIĆ
Vlajko je od Prokletija krenuo ka vječnosti, trasirajući put kojim idu samo odabrani kulturni misionari i pregaoci, zaduženi, čini se i od Boga, da traže duhovna uzvišenja. Pokazalo se da je Ćulafić do tih umno-poetskih visova najradije dolazio krstareći kroz zavičajne gore, zaljuljan u kolijevci čiju je toplinu i hladnoću objedinjavao stihovima koji će, zbog svoje osobenosti, otpora i vrijednosti, trajati za vijek vjekova.
To je posvjedočio i Vlajkov sabrat po peru Ratko Deletić koji u pogovoru za knjigu „Prokletije” zapisa:
„Ima u ovoj poeziji zebnje, slutnje, otpora prema zlu. Ova poezija je spona sa zavičajem kao Božijim darom. I kao da pjesnik nema težeg cilja do da opjeva zavičaj, prepoznajući ga na asfaltu, u dalekim gradovima i putevima kojima je bodrio i hodio”.
I, zaista, Vlajka su u prvim njegovim pjesmama opkolile vječite tajne života, kojima je, za razliku od nekih narednih ostvarenja, davao emotivni prizvuk i lirsko utemeljenje do visine zavidnog stvaralačkog nivoa. Pjesme iz njegove prve zbirke zaslužuju posebnu pažnju, jer je u njima jačao Vlajkov refleks za složenije pjesničke forme lišene patetike i jednostavne i ustaljene rime. Ti stihovi su brusili njegov pjesnički nerv, spreman da se hvata u koštac sa teškim nasleđima i ranama roda svoga, od kojih je klesao osobene poetske vijence razapete između običnosti i filozofskog prožimanja. Zato, da bi se sagledalo Ćulafićevo ukupno književno stvaralaštvo, neophodno je odškrinuti vrata njegovih prvjenaca, jer se tako mogu protumačiti Vlajkove poruke, katkad, na prvi pogled jednostavne, a, u stvari, tako složene za istinsko poimanje.
U Vlajkovim pjesničkim prvjencima teško je zaobići pjesmu „Šume”. Ko god, iole, drži do vjerovanja u pjesničke vizije, zastaće pred tim stihovima koji glase:
„Na pleća mi naslonjene
Svunoć trunu šume drage.
Da pobjegnem – nemam kuda.
Da izdržim – nemam snage.
...........................................
Potonulo u noć sve je.
Ne čuje se živog stvora.
Bez svjedoka raspade se
Noćas moja tužna gora.”
Ćulafić je snagu svog literarnog umijeća dokazivao u sledećim knjigama koje je književna kritika visoko kotirala. Pjesnik je svoj umjetnički uspon posvjedočio u poemi „O, Jove, reci”, gdje je biblijskim motivima davao prizvuk današnjih vremena, uzdižući strepnje iz „Prokletija” do nebeskih visina. Ta poema odslikava usud jednog naroda, osluškujući i prizivajući nebeski glas, ne bi li zavirio u našu nemoć i odagnao prokletstvo nadvijeno nad oknima našim. On poručuje da veličina žrtve vodi do spasenja. Ako čitalac pažljivo oslušne Ćulafićeve poetske tonove suočiće se sa molitvenim porukama čije uslišenje bi moglo da nas odvede do srećnijih ishodišta, i, bar, donekle, speru grijehe počinjene. Tražeći pogodno mjesto za riječ, Vlajko je u stihozbirci „Prokletije” obilazio groblja, i gledao kako na proplanku raste drvo od kog će se praviti kovčeg za njegovu upokojenu dušu. U tom drvetu su olistavali njegovi stihovi hraneći Lim božanstvenim slovima i nadom da ima spasa za nas i naše potomstvo razapeto između dobra i zla.
A istinu o našim zlim činjenjima, pred kojima zastaju i dah i riječ, Vlajko je opisivao u zbirci stihova „Uzglavnica”. Činio je to priklanjajući se čitaocu, a ne nekim modernim pravcima. Na to upućuju stihovi iz pjeme „Krunisanje sužnja”:
„Kad su ga braća, svezanog odvela
Svojim ubicama, i na poklon dala,
Mislila su da su uz Svevišnjeg sjela,
A ne: krvnicima krv s ruku oprala.”
Progone pjesnika zablude naroda svog, sele ga u nedođije, u duhovne praznine. Zato u pjesmi „Seobe” kaže:
„Sele me, iz mene,
A kud ću raseljen,
Na koju stranu
Strana nema više!?”
Ali, i u momentima kad se ne nazire izlaz, Vlajko se okreće molitvama kao u pjesmi „Grobojavljanje”. Te molitve paraju zavičajno nebo, stavljajući do znanja da vjera jača čovjeka i uči ga kulturi i primjerenom ponašanju. Njegove oči su okrenute ka nebeskim dverima, dok čeka da se otvore noći i da se pojavi čovjek.
On iz svog nadahnutog izvorišta nudi toplinu koja obuzdava nedostatke svojstvene svakom biću sazdanom od krvi i mesa. Tako je nastajala njegova poezija koja i blaži i snaži, opominje i očarava. On je u svojim pjesmama, u svojim duhovnim drvoredima, napomenuo da je i najduži život kratak i da je čovjekovo trajanje duboka provalija bez zidova i bez dna. Za njega je život opasna pojava, gdje nijedan dan nije lišen rizika.
(Nastaviće se)