-Piše: Darko JOVOVIĆ
Vlajko Ćulafić nastavlja da opominje i u zbirci poezije „Žertvino umiljenjije”, saopštavajući preko uzavrelih stihova da se nešto strašno dešava ispod zavičajnog neba, da tuđin i tiranin hoće da stave jaram na naše vratove i odvedu nas putevima otuđenja, moralne i ljudske propasti. On se poezijom ponovo moli i klanja do Boga, tražeći oprost od Svevišnjeg, ne bi li sačuvali ono malo vrijednosti što nam je ostalo na vječitoj vjetrometini plača. Čini to iz dubine duše, znajući da će nas biti ako ostanemo vjerni molitvama. A on se stihovima moli i kleči pred Bogorodicom Trojeručicom Hilandarskom:
„Ako si došla, a jesi, da čuvaš
Da ne ostanemo bez grumena soli,
Nadgledni kazan u kojem se kuva,
Drobljenje onih za koje se molim.”
Braneći liniju svojih opštih patriotskih stavova, Ćulafić jasno postavlja pitanje moralnih problema, izjednačavajući, u dobroj mjeri, svoje poglede sa stavovima onih koji vjeruju da je problem u nama u našem odnosu prema „pravom čovjeku”. On podstiče moralni smisao književnosti, koji je sadržan u istinitosti i humanizmu. Njegovo umjetničko djelo je relističkog karatkera. Ono je svojevrsna tapija nad zemljom rođenom. Ćulafić ne posmatra čovjeka samo sa jednog aspekta. On u njemu traži moralnu doslednost, njegov vlastiti filozofski pogled na svijet. Iz takvog se nastojanja rađa pjesma koja se bori protiv duhovne truleži, servilnosti, poltronstva i kukavičluka. U svojim tapijama pjesnik naše sukobe i neslaganja ne posmatra izolovano kao jednu jedino našu svojevrsnost, već kao problem koji je stvarno kompleksniji i zamršeniji nego što izgleda u svakodnevnom suočavanju ovih i onih. Ćulafićeva pjesnička tapija je, u stvari, svjedočanstvo o sili onih koji misle da je sve njihovo, ali i molitva u ime čovječnosti. Uz nju bi, možda, najbolje išle riječi čuvenog francusko-italijanskog pisca Gijoma Apolinera: Sažalite se na nas koji se borimo vječno na granicama beskonačnosti i budućnosti. Milost za naše zablude, milost za naše grijehe”.
Ćulafić, tako, probija prtine za svoj rod koji putuje kroz mećave i neprohode, slično Jovanu Dučiću koji pjeva „Čuvaj se, moj rode, svih stranputica“. `A novi svjetski poredak, odnosno njegovi akteri, ili kao ih Vlajko naziva narcisi bez lica, nude stranputice, zaoravaju brazde u srca živa, misleći da će biti vječni. Protiv takvih ala se pjesnik bori sa neskrivenom ironijom, izvrgavajući ih ruglu i nagovarajući ih da prave analize o svom sebičluku i izopačenoj svijesti.
Posebno mjesto u zbirci „Žertvino umiljenjije” zauzima pjesma „Žuta kuća”. Pjesnik napomilje da tako zovu kuću, u Albaniji, u kojoj su Srbima sa Kosova i Metohije, koje su kidnapovali albanski teroristi, vadili unutrašnje organe i potom ih prodavali širom svijeta.
„Ima tamo, tamo negdje,
U zabiti Dukađina,
Jedna kuća, od kamena,
Aždajkinja, žuta kuća,
U njoj su ti, majko srpska,
Čerečili kćerku sina...
Vadili im srca, majko,
Vadili im jetre, pluća...”
Ovi potresni stihovi su istorijsko svjedočanstvo o zlu koje se odomaćilo i kidisalo na srpski živalj, ne birajući sredstva da ga satre i ugasi mu pomen. Ti monstruozni naumi su okosnica za Vlajkov krik, za lelek koji dotiče nebesa. To je njegovo svojevrsno opijelo za sve koji su stradali i koji su pogubljeni na najsvirepiji način, svojstven savremenim sadistima, spremnim da unovče i ljudsku dušu. Ta Žuta kuća, kao svojevrsna kasapnica, danas je, po Vlajkovom pjevanju, pretvorena u crkvu mučenicu, na kojoj svijetle krstovi sastavljeni od ruku stradalih Srba. Njeni temelji svjedoče o nevinim žrtvama, opominju i traže zasluženu kaznu od Boga za one koji su otrovane strijele odapeli u srce svetosti i srpskog postojanja.
Pjevajući o našim nesrećama, o našoj žrtvi, koja se na pravdi Boga proglašava za krivca, Ćulafić se prisjeća misli Iva Andrića: Možda to i jeste prava, velika i potpuna ljudska nesreća kada je čovjek nijem od gađenja i ukočen od stida zbog onoga što drugi sa njim čine, tako da ne umije i ne može da brani svoje pravo, nego mora, pored toga što je žrtva, da uzme na sebe i izgled krivca. Upravo su ove misli našeg nobelovca podstakle Ćulafića da se glasne novim dodolama o žrtvama koje se množe, zahvaljujući onima iz redova svojih, spremnim da se izdajom hvale i uvrću prst u oko bratsko. Pjesnik rida nad klasjem viteškim koje pada pod udarima podanika izniklih iz klice srpske. On podsjeća na naše niske sklonosti ispisane po uzglavnicama prošlosti:
„Ako ti, ispod antena,
Umakne, što, u peštere,
Moja će braća, rođena,
U njega prst da upere.”
(Nastaviće se)