-Piše: dr Vukić Ilinčićć
Austrougarska legacija na Cetinju dostavila je Ministarstvu pravde podatak da se osumnjičeni Andrija Radović nalazi u Trstu, gdje je stigao 31. oktobra 1907. godine i smjestio se u hotel „Volpi“.
Istog dana kada je crnogorska vlada obaviještena o Radoviću, on piše iz Trsta pismo knjazu Nikoli. U opširnom pismu, ručno pisanom na 35 strana, Andrija Radović, između ostalog, demantuje pisanje pojedinih listova iz Beograda (Beogradske novine) i drugih iz inostranstva o njegovom „bjekstvu“; i navodi demantije koje je uputio listovima koji su tako obavještavali javnost.
U nemilost je zapao i zet Radovića, komandir iz Bratonožića, Nikola Mitrović, zbog jednog pisma upućenog Andriji. Inače, Mitrović je u tom periodu ražalovan i poslat u penziju, poslije toga hapšen, a kasnije će u još jednoj aferi (Vasojevićkoj 1909. godine), biti jedan od prvooptuženih. Istraga se detaljno bavila svim optuženim, a naročito je obraćala pažnju na vođe Narodne stranke, kao na Andriju Radovića.
U jednom izvještaju, odnosno saslušanju izvjesnog Cvjetka Cerovića, koji je bio jedno vrijeme urednik lista u Nikšiću, gdje je radio i Stevan Rajković; piše da se, prema izjavi Cerovića, vidi da je Rajković došao da radi u štampariji pred samo njeno poslednje rušenje, 27. avgusta 1907. godine, da ga je preporučio Andrija Radović, kao stručnog radnika, ali s upozorenjem „da je nestalan“ i savjetom da se „nad njim“ vodi najstroža pažnja.
Radović Cerovićevu izjavu o Rajkoviću potvrđuje pismom iz Pariza, gdje je kasnije prešao iz Trsta. Radović je ovo pismo poslao Sudu kao odgovor na poziv da se javi kao osumnjičeni: „Za veliko mi je čudo kako se iko može oslanjati na dokaze jednog Rajkovića...“
O Sudu dalje kaže da ima čisto obilježje jednog prijekog suda. Radović detaljno Sudu objašnjava motive i način njegovog odlaska iz zemlje, jer je bio „riješen, s drugovima“ da se privremeno ukloni s političke pozornice, „dokle se strasti reakcije ne obuzdaju“. Dalje Radović govori o Narodnoj stranci: „Niko nije nepogrešiv, te ne mogu reći da nije griješila i Narodna stranka.“
Radović u pismu navodi da „zaista“ ne bi pošao u inostranstvo, da je znao šta će dočekati, a naročito „kakvim će bezakonjima biti izloženi“ njegovi roditelji. Pominje i razgovor s Mitrom Martinovićem, ministrom vojnim, koji mu je doslovce rekao: „Ovđe se počelo zuckati o nekakvom atentatu i u to se uplijete i tvoje ime“. Na to se Radović nije osvrtao „jer o nekakvom atentatu pričali su otvoreno članovi vlade i njihove pristalice od juna mjeseca prošle godine“, a priznaje da je jednom rekao vojnom ministru: „Sve ste učinili što se radilo za vrijeme Vladana Đorđevića u Srbiji samo još nema atentata“. Za priče ministra vojnog o atentatu, Radović kaže da su bile vid zastrašivanja. „Uostalom to ne bi bio ni prvi pokušaj u tom smislu“.
Poslije je pošao u Grac, a da je smatrao da je kriv, kaže, mogao je da bira neku drugu državu, s kojom Crna Gora nema ugovor o ekstradiciji. „To bih tim prije učinio jer mi je dobro bila poznata intimnost između Tomanovićeve vlade i Austrije“.
Kao „nevin“ čovjek, on bi u Crnu Goru i došao, iako sumnja u sve zato što se „ta stvar na velika zvona kroz cio svijet pronijela“, da zna da je, naročito kad su iz sukoba uklonjeni ... Šta se može reći o članovima tog suda, „koji su prije saslušanja optuženih već u skupštini izrekli im smrtnu presudu?“
Radović se osvrće i na pisanje „Beogradskih novina“ (novine naklonjene knjazu Nikoli – primj. V.I.), koje su se čak sjetile da je on prije kao predsjednik vlade predlagao da se smanji broj stražara u Dvoru, kako bi bilo lakše „izvršiti zavjeru“... i da zna da Tomanović ovako ne misli, ali da će se uvjeriti „jer vrijeme je najbolji poštenjak“. Istina, kaže se „dva bez duše, treći bez glave“, ali ko tako radi „pravda će mu se osvetiti“.
Na kraju Radović konstatuje da svi dotadašnji postupci prema njemu i istomišljenicima pokazuju jasno „da se ide k tome, da se kompromitujem u jednoj ovakvoj senzacionalnoj parnici“, da zna da ih sude politički protivnici,... i navodi italijansku izreku „Prijatno se smije ko se potonji smije“.
Lopičić piše da je i knjazu Nikoli kazao da je po njegovom mišljenju kriv „samo Rajković i niko više“ i... da je Radović pobjegao zbog jednog pisma princa Mirka, sa kojim mu je dao do znanja da bježi te da optužba Rajkovića protiv njega nema nikakvih otvorenih dokaza“.
(Nastaviće se)