-Piše: dr Vukić Ilinčić
Lopičić iznosi još jedan detalj, a to je njegovo putovanje i sastanak sa Đorđijem Nastićem u Zemunu u Boki. Naime, Đorđe Nastić, Srbin iz Bosne, student Bečkog univerziteta, bio je jedan od „krunskih“ svjedoka na suđenju u bombaškoj aferi.
Lopičića su uputili 22. decembra 1907. godine na sastanak predsjednik Vlade dr Lazar Tomanović i oblasni upravitelj Janko Vukotić. Naložili su mu da “dobro sasluša” sve što mu bude Nastić rekao i uzme dokumentaciju koju mu da, da je njihov čovjek „koji nam mnogo vrijedi“, da se lijepo odnosi prema njemu, „da vidi da smo mu zahvalni“ i dali mu 300 kruna koje je trebalo da preda Nastiću, kao i jedno pismo s preporukom da ga dobro čuva i preda Niku Jovićeviću, oficiru i „ rođaku Nasljednikovu i Jankovu “, koji će biti s Nastićem. Lopičić je bio iznenađen „ ljubaznom predusretljivošću “ austrougarskih vlasti. Pismo koje je poslato Jovićeviću, Lopičić je krišom otvorio i pročitao.
Nastić je u razgovoru s Lopičićem, Jovićevićem i izvjesnim Simom Jovanovićem, koji je bio u Nastićevom društvu, između ostalog kazao da je „imao silnih napora, dok sam uspio u Kragujevcu izvući one bombe; mene je to dosta materijalnih troškova stalo, i vašu sam vladu mnogo zadužio.
Nastić je Lopičiću predao i „Revolucionarni statut“ „srpskih patriota“ u Austrougarskoj i rekao mu da su na čelu te organizacije braća Pribićević, da je i on član te organizacije koja se prostire i na Bosnu i Hercegovinu i Crnu Goru, što je u vezi sa „omladinskim pokretom“.
Nastić je bio iznenađen i nezadovoljan novcem koji mu je poslat sa Cetinja i tražio je više nego trostruko (10.000 kruna), kaže Lopičić.
Statut koji je Nastić predao u Zelenici, Lopičić je dao Janku Vukotiću, a ovaj baronu Kunu, austrougarskom poslaniku na Cetinju. Na osnovu ovog Statuta stvoren je „Zagrebački proces“, po kojem se sudilo Srbima u Austrougarskoj. „Ovo je bio predvjesnik aneksije Bosne i Hercegovine, koju je Austro-Ugarska vrlo lako izvela, pošto je prethodno zavadila Crnu Goru sa Srbijom, a u čemu joj je mnogo pomoglo i zvanično Cetinje.“
Ruski vojni agent na Cetinju, Potapov, izvještava na osnovu događaja sa Gatalom, ministrom vojnim za vrijeme vlade Andrije Radovića, koji mu je opisao neke postupke Janka Vukotića u vezi sa ruskim oficirima koji su obilazili kasarne. Kako Potapov decidirano kaže, Gatalo mu je rekao: „Kakav je nitkov Janko“. Na sastanku u Zelenici prisutni Nikola (Niko) Jovićević bio je crnogorski agent u Zemunu. Poslije nagodbi oko novca za njegov rad po ovom pitanju, Nastić se javlja kao svjedok crnogorski i austrougarski.
Nastić svjedoči da se „razočarao“ u srbijanske „patriotske krugove“ koji su okupljeni oko „Slovenskog juga“, jer su se njihovo pisanje i napadi na knjaza Nikolu kosili sa njegovim „patriotskim osjećanjima“. Nastićeva brošura, „Finale“, postala je „bazom“ Zagrebačkog procesa protiv uglednih Srba u tadašnjoj Austrougarskoj. Brošuru je štampao iste 1908. godine, prvo izdanje bilo je u Budimpešti u julu, a drugo u Zagrebu. U svojim brošurama ( Moje afere i druge-primj.V.I.) optužio zvaničnu Srbiju i njen dvor, organizaciju „Slovenski jug“ i njene članove da su “jezgro revolucionarnih zavjera”.
Nastić kaže da u „Finalu“ iznosi „nepobitne argumente“ koji će dokazati da se crnogorska „afera s bombama izlegla i priprema za veliku opću revoluciju svih južnih Slovena“.
Nastić dalje kaže, da je mogao i ranije rasvijetliti „najtamnije momente crnogorske afere s bombama“, ali da nije to učinio. Ćutao je, kaže, devet dana javne rasprave, zato što je vjerovao da „inspiratori crnogorskog zločina nijesu beskrajno bezočni i pokvareni“, vjerovao je da „svoju prljavu igru neće tjerati do vrhunca“.
Zatim, Nastić zaključuje, da je javna rasprava na Cetinju „dokazala“ da pokušaj „terorističke akcije nijesu inscenirali današnji crnogorski vlasnici, nego da je cijela stvar potekla iz Beograda“.
Ovaj ga je „beskrajni bezobrazluk“ vrijeđao i stoga je „zamolio za riječ na raspravi“ i iskazao ono što je „znao“, „čuvajući se“ da ne počne „ni jednom riječi namjeravanu južnoslovensku revolucionarnu akciju“. Dalje govori da ga je zbog toga napala štampa da je „austrijski agent“. Ono što nije učinio prije, čini „danas“, jer smatra da je iz tih razloga „lišen svih obaveza i obzira prema ljudima, koji su u svojoj najamničkoj službi povrijedili moje najintimnije osjećaje...“ Zatim govori kako je došao u Beograd, šta je radio, kako se upoznao sa „revolucionarima i zavjerenicima“ koji su se odlučili na „opću revoluciju“, te da u tom pravcu prvo treba da se preduzmu „terorističke akcije“ u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Dalmaciji i Dubrovniku.
Na kraju brošure Nastić donosi i „statut“ tzv. „južnoslovenske revolucionarne organizacije“, što će poslužiti kao dokaz na Zagrebačkom procesu. Na osnovu Nastićevog „Finala“, državni tužilac Akurti podigao je optužnicu protiv Adama Pribićevića i pedeset dvojice Srba u Hrvatskoj, radi „zločina veleizdaje 12. siječnja 1908. godine”, a koja je epilog dobila na sudu 1909. godine.
Nastaviće se