-Piše: Vojislav Bulatović

Za početak izlaganja o naslovljenoj temi navešću ovaj natpis: „OVAJ DOM, siromašnim učenicima osnovne škole varoši nikšićke PRILAŽU Risto Rodnić trgovac iz Nikšića i supruga mu Ljubica (rođ. Čolović)”. Na jednoj poslovnoj zgradi u Nikšiću (prodavnica sportske opreme) stoji ova tabla sa početka prošlog vijeka.
Ako je ovaj boravak đaka u domu narodnih poslanika neki vid manifestacije društvenog statusa djece i brige o njima onda ovaj primjer iz davne prošlosti treba da pokaže kako se moralna kategorija brige o djeci može materijalizovati i na ovaj način, i to, ne sa vrha vlasti i preko državnih fondova, već i iz poslovne sfere (donacije, zavještanja i sl.). Nažalost, ovaj dar odavno ne služi svojoj namjeni makar u vidu rente, kao i mnogi drugi u Crnoj Gori. Takvi primjeri nepoštovanja volje darodavca predstavljaju kršenje svake pravde i morala i obeshrabrujuće djeluju na sve one koji bi htjeli nešto slično da urade. Sa ovim u vezi je i pravo djece na fondacije i imovinu dodijeljenu im po raznim osnovama.
Đački “poslanici” u parlamentu (gdje narodni poslanici predstavljaju njegovu opštu volju u sprovođenju uređenja društva kroz zakonodavnu djelatnost i kontrolu rada vlade) predstavili su javnosti u ime velike populacije vršnjaka stavove i razmišljanja o problemima koji se tiču njih, škole i roditelja. Govorili su mirno, konkretno, bez oratorskog egzibicionizma i strasti koji karakterišu govore poslanika, bez polemisanja i sučeljavanja mišljenja što nas je podsjetilo na nekadašnji socijalistički parlament gdje su pojedinci polemisali kao za nekim okruglim stolovima. Oni, doduše, nisu ni mogli drugačije, jer su bili samo gosti kod domaćina ove kuće i bili su svjesni svoje uloge u tom svojevrsnom “recitalu”. U ovom komentaru istaći ću samo neke akcente iz tih izlaganja: vršnjaci – škola i nasilje; reforma po mjeri učenika; usamljenost pojedinaca sa bremenom problema; materijalne nevolje!
U vezi sa učestalim vršnjačkim nasiljem u školama (prave se i mali dokumentarci pomoću mobilnih) mediji alarmiraju javnost da klizimo u haos, jer što će djeca tek raditi kad odrastu?! Internet je omogućio da mali „generali“ planiraju “bitke” na određenim lokacijama. Čudimo se odakle im takva destruktivna mašta? Genijalni Dušan Radović je napisao: „Čim primijetite da djeca liče na vas, tucite ih!“ Mi ih ne smijemo tući a evidentno je da liče na nas, tačnije, pokušavaju da nas oponašaju! Nema nasilja nema tuče i svađe, netolerancije, to je rezervisano za odrasle! Oni se svađaju i tuku, reaguju i uzimaju živote jedni drugima, zbog imovine, zbog položaja, zbog novca i kriminalnih radnji, zbog politike, zbog časti i imena; oni se sude i robijaju; oni se opijaju, drogiraju i ginu u ludoj vožnji na putovanjima; oni zlostavljaju žene i djecu; oni lažu, podvaljuju, varaju i kradu; oni gomilaju bogatstvo i gorde se i izazivaju sirotinju; oni dokazuju svoju moć nad slabima i nemoćnima; oni žive u klasama i stanuju u zagušljivim skloništima, u vilama, palatama i ograđenim zamkovima; oni kupuju na buvljacima i u luksuznim prodavnicama uživaju dok se voze u npojmljivo skupim automobilima ili jahtama, dok krstare svijetom i troše „naš“ novac; oni se dramatično bore za radna mjesta i ako se od tog rada često ne može zaraditi za život. Svuda kontrasti!
Ovi mladi gosti u parlamentu (oko čijeg se legitimnosti vodi baš sada politička i pravosudna borba) rođeni su u ovom vijeku i sa grazomornim završetkom prošlog vijeka nemaju egzistencijalnih dodira. Ovo su đaci osnovnih i srednjih škola od kojih su neki gotovo na pragu društvene zrelosti kada će biti građanin „ravnopravni“ sa onima koji svakodnevno vode borbu na raznim nivoima društvenih života kako je to naprijed skicirano.
Da li je ovaj školski period života zaista jedna zaštitna socijalna školjka za naš nevini podmladak? Da li on može da bude neki bezbrižna zavjetrina gdje će se u ritmu kolektivnog otkucaja srca učiti, socijalizirati i zaboravljati sve ono što ih onespokojava u društvenom okruženju (porodice, lokalne zajednice, medijske buke, navođenja i zavođenja?). Odrasli u to vjeruju ili moraju da vjeruju. Otuda dolaze stalni pritisci da se škola referiše da se prilgodi životu koji je u stalnom vrenju. Škola je pod velikim pritiskom, jer svi bi htjeli nešto efikasno, savremeno, na zavidnom naučnom i pedagoškom nivou. Čak su i ovi đački “poslanici” apelovali da treba reformisati školu tako da ona bude privlačna za učenike i nastavnike. Mnogo je tu nepoznanica i pretpostavki od kojih treba poći u bilo kom projektu.
Vrijedno je pažnje apel koji se čuo u jednom izlaganju da su đaci pojedinačno sada usamljeniji nego ikada: roditelji preokupirani poslovima, nastavnici školskim zadacima pa tako niko nema vremena za pojedince koji nose breme problema. Treba li tome dodati, koliko su svi oni dorasli tim problemima?
Uvodni dio ovog komentara indirektno je dao i odgovor na pitanje koliko smo odgovorni i predani da brižimo o siromaštvu i elementarnim zahtjevima za egzistenciju đaka. Oni taj problem percipiraju dublje nego odrasli.