-Piše: Boris Jovanović

Što bi rekao onaj iz Bosne ponosne: čojek da ne umre, crko bi...
Od neke muke se onako, naprosto, čojeku, kako bih rekao, stuži. Smrkne. Smrači mu se vidik. Stuli mu se plamen. Malakše mu snaga. Može li Stari Vujadin ovo izdržati? Čitaće nekada neko u novoj zbirci ultraljubičastih epskih pjesamah...
Taman kad smo mislili da ne može dovijeka, Cetinjani rekoše da može i mora. Pritvrdiše to znamenitim pobjedničkim štambiljom kao svoju jedinu tapiju i priznanicu. Neka ih. Hoće kako hoće. Sojski i čojski. Ko u svaki vakat...
Taman smo se uznadali da neće zadovijek, kad Mojkovčani dosoliše da može. Kako nego zadovijek. Nije se veliki Milašin i mali Duško rodio za vrijeme nego za vječnost. Pritvrdiše Mojkovčani garanciju vječitosti. Neka i njih. Nije im od juče. I do sada su pritvrđivali tvrde zidanice na tvrdome pijesku. Naučili da pobjeđuju. Da sokole osokoljuju. Da čelik čeliče i kamen kamene...
Njihova stvar, kako bismo lakonski rekli, tek da odmorimo usklobučalu glavu i ogrklu dušu. Kako im je, samo oni znaju. Nije uzaludno rečeno u neka davna vremena, u nekoj dalekoj zemlji, na nekom dalekom jeziku: teško pobjednicima...
Kakvi pobjednici, takva pobjeda. Bila bi to jedina definicija pobjede koja je i istinska istina i istinski paradoks. Paradoksalna istina. Poraženi pobjeđuju. Ili: pobjednici su opet poraženi. Tako nekako. Svaka dosadašnja pobjeda je samo još jedan poraz i onih koji pobjeđuju i onih koji gube. Kad oni koji pobjeđuju gube – svi su gubitnici. Kad oni koji gube – pobjeđuju, niko nije pobjednik. Kad na izborima u dukljanskom vilajetu proslavljaju pobjede, sve to liči na parastos sa pucanjem i pjevanjem. Danas lokalni. Sjutra – državni. Za ovaj drugi trebaće nešto više baruta i mnogo više razbibrižnih uzletnih tužbalica. I napumpanih silikonskih tužilica koje su temeljne i anćulaste u isti mah, kako to i priliči dukljanskim karijatidama na kojima počiva teški teret slave i ponosa i svaki majski uranak i uradak...
To ti je ono. Djeluj lokalno, misli globalno. Kradi lokalno, da bi uspio globalno. Kradi odokativno da bi postao jedini precizni instrument pravde i poštenja u instrumentalizovanoj, a nadasve pravednoj i poštenoj crnogoričnoj pećinici. Tragovi su mnogi do pećinice... i u njoj zauvijek ostaju. Ne postoji odanije jatačke utvrde od šišnjarskih izbornih štabova vladajućeg pećinskog establišmenta. Ko uđe u pećinski štab na magarcu, iz štaba ne izlazi, čak ni na konju. Bolje je magarac pod sobom, negoli konj iznad sebe. Sigurica. Iz jedan u jedan... klađenje namrtvo...
Višećelijski organizmi vladaju po svojim višećelijskim zakonima. Višećelijski organizmi traju pridržavajući se principa višećelijskog trajanja. Višećelijski organizmi računaju na podršku višećelijskih organizama. Nijedan višećelijski organizam neće uskratiti podršku višećelijskom organizmu na vlasti. Tako mu to dođe. I ne vidim nijedan jedini razlog zašto bi se višećelijska nepromjenljivost uopšte mijenjala... Biologija je to, kukala ti jatka. Poklapa se sa svakom predizbornom i izbornom kombinatorikom...
Višećelijski organizmi, kako knjiga kaže, su životni oblici, odnosno tjelesne organizacije, koji su građeni od više ćelija, za razliku od organizama čija je građa samo jedna ćelija. Osim životinjica, biljčica, gljivica, u višećelijske organizme spadaju i neki prokarioti... na primjer plave alge iz roda spirulina...
Plave alge nemaju glasačko pravo. Glasačko pravo nemaju ni ostali pomenuti višećelijski organizmi. Čovjek takođe kao živi organizam sve rjeđe koristi glasačko pravo. A ipak, višećelijski organizmi pobjeđuju zahvaljujući izbornoj volji višećelijskih organizama. Misterija koju je teško riješiti, iako se rješenje samo po sebi nameće...
Višećelijski fenomen se povezuje sa besmrtnošću. Kruženje materije obezbjeđuje besmrtnost. Kruženje materije je tijesno povezano sa kruženjem love u višećelijskim predizbornim štabovima. I lova je materija. Materija koja kruži najbolje od svih materija. Materija nad materijama u višećelijskom carstvu...
Višećelijski organizmi nemaju nikakve veze sa pomenutom šuškavom materijom. A ipak šušketava materija obezbjeđuje sve višećelijske pobjede...
Ko zapravo pobjeđuje, a nije na spisku višećelijski organizama? Plave alge su najsumnjivije. Ili nijesu višećelijski organizmi ili imaju biračka i boračka prava...(Autor je književnik)