-Piše: Vojislav Bulatović
U centru Nikšića jedna trgovačka radnja iskače iz ,,ingliš okruženja”. Njen naziv je, začudo, jednostavan i poznato zvuči, jer je na našem narodnom jeziku i podsjeća na istoriju i slavu ovog grada: „18. septembar“. Reklo bi se, za marketing i trgovačke uši to baš i nije ni pogodno, s obzirom na to da nas sve zapljuskuje i osvaja (možda i potapa) iz inostranstva, i to onog daljeg evroatlanskog. Puno bi zauzelo prostora da nabrajamo imena kafana i restorana u centru grada (a tako je i šire) koji imaju engleska imena. Ni to nije sve: mnogo je poruka, reklamnih slogana i poziva potrošačima na engleskom. S kakvom to pismenošću kod prosječnih (masovnih) potrošača računaju menadžeri ili vlasnici ovih firmi kad znamo da u gradu žive i ljudi sa oskudnim obrazovanjem? Ako i to zanemarimo, postoji ipak pitanje jesmo li dovoljno odgovorni prema vlastitom jeziku kad ga tako potiskujemo sa javnih mjesta? Kao da nam je pitanje ,,biti ili ne biti’’ da se zaklanjamo iza tuđeg jezika? Sada se i u vrtićima i školama vodi kampanja da se engleski jezik nametne kao prioritet, zanemarujući da je naš jezik osnova svega i da tu djeca imaju poteškoće koje se moraju rano savladati. Tačno je da je engleski ušao svuda u službene komunikacije pa ga treba i znati. Međutim, znati strani jezik i koristiti ga tamo gdje nam je dovoljan i potreban naš jezik, to nema smisla. Ako je ovako u Nikšiću, kakvo je stanje u Podgorici ili na Primorju!? (Pogled na oglase za zapošljavanje jasno ilustruje to stanje). Za strane turiste – potrošače dovoljne su određene informacije o vrsti usluge. Ova podložnost engleskom prisutna je i u medijima, naročito na televiziji. (Više niko ne podnosi prijavu već aplicira kao aplikant). Nasuprot ovoj lakoći propuštanja engleskog da se miješa u „poslove“ našeg jezika i pod „krunom“ međunarodnog komunikacijskog kralja, riječ po riječ (step by step) osvaja prostor. Hipersenzitivnost dežurnih jeziko-čuvara ne popušta kad je u pitanju srpski jezik. Jezički arheolozi traže u dubokim slojevima jezičkih tvorevina autohtonost, što nije teško naći, imajući u vidu plemenski autarhični život kakav je nekad bio. Sada se počesto dovode u pitanje i temelji velike reforme Vuka (i dr.), koja je to jezičko zlato prosijala i pročistila i učinila ga potpuno funkcionalnim i lijepim za sve jugoslovenske narode.
Mediji su 21. februara objavili informaciju da je taj datum dan maternjeg jezika. Bilo je i razgovora na tu temu: o značaju brige za očuvanje maternjeg jezika, o jezičkoj politici i odnosu nauke prema jeziku. Crnogorski jezik je dobio svoj međunarodni kod, što je rezultat i nekih spoljnopolitičkih faktora. Stranci i spoljni faktori, naravno, znaju i mogu sve: priznaju države, utvrđuju granice, mire i zavađaju, dijele i spajaju. Ti strani faktori koji hodaju po ovom našem jugo-šaru, slušaju naše svađe i uče jezik, ali više kao osnovno, nedovoljno artikulisano i smisleno jezičko znanje (kao engleski Havijera Solane) čime se služe gdje se god „brčkaju“ u ovom jugo-lingvističkom prostoru... Daju sebi za pravo da ocjenjuju, koriguju, promovišu naše razlike, naše identitete i entitete, ne pitajući se kako se tolike posebnosti samo u detaljima razlikuju. Takođe se ne pitaju kakva je to tvoračka sila među tim entitetima stvorila toliki stepen jezičkog jedinstva da danas i najbolji lingvistički znalci ne mogu da pronađu ozbiljnije dezintegrirajuće pukotine.
Posebni nazivi su samo priznanje da svako ima pravo na zajedničko dobro. Ako tako ne bi bilo, stigli bismo do problema prevođenja i prevodilaca u svakodnevnoj komunikaciji i literaturi. Materijalna dobra i prostor se mogu, manje-više, uspješno dijeliti, ali duhovna dobra, koja povezuju ljude i narode, teško. Islamizirano stanovništvo na jugo-prostoru koje danas sebe naziva Bošnjacima (iz političkih razloga) nije se odreklo našeg zajedničkog jezika kada su prihvatili islamsku kulturu i vjeru, kao i zajednički etno-identitet. Ovaj čin je vrijedan poštovanja ako znamo da su mnogi kolonizirani narodi prihvatili jezik osvajača! U socijalističkoj Jugoslaviji ovaj jezik se zvao srpsko-hrvatski ili hrvatsko-srpski, zavisno od toga ko ga izgovara ili čita.
Hrvati su prvi postavili pitanje naziva jezika čije jedinstvo nisu osporavali, ali su tražili da se ovo terminološko bratstvo raskine. Postepeno, kako je jugoslovensko zajedništvo sve više osporavano, stražari nacionalnih osobenosti u jeziku, raspoređeni po školama, javnim ustanovama, štampanim medijima, budno motre na svako slovo nervozno reagujući na svaku omašku ili nepažnju. Bilo je u tome zagriženosti, primitivizma i ostrašćenosti koja će kasnije pokazati ono pravo lice. Ta linija bdjenja nad pisanom komunikacijom još više je pojačana u sadašnje vrijeme. Kad kupujemo neki proizvod, njegova deklaracija ima tekstove pod oznakama: ,,SRB’’, ,,KRO’’, ,,MNE’’, ,,BiH’’. Navodim ovdje primjer terminoloških razlika zbog kojih se pravi štamparski trošak: 1) poreklo (proizvoda), porijeklo, podrijetlo, 2) sadržaj kesice sipajte u 1 lit. ključale vode; sadržaj vrećice istresite u 1 lit. kipuće vode; promešajte, promiješajte, kuhajte, kuvajte... Kupac sada sa proizvodom kupuje i marketing naših ,,novih” jezika pod međunarodno priznatim oznakama država. Nek se zna, uz malo prezentacije, kako to u praksi funkcioniše i kakve su komparativne razlike. Naravno, to se sve opravdava brigom da kupci budu precizno informisani na ,,svom” jeziku.
Ipak, uprkos svim burama koje su se u bliskoj prošlosti dogodile, nije pretjerano tvrditi da je jezičko jedinstvo, i pored posebnih naziva i posebnih jezičkih politika, u velikoj mjeri sačuvano. Nedavna posjeta predsjednika Srbije Hrvatskoj potvrđuje ovaj stav. Očekivalo se da će „bliski“ neprijatelji (mediji se nisu libili da to neprijateljstvo istaknu) tu nepomirljivost demonstrirati i kroz jezičku distancu koja bi uključivala i ekstremni zahtjev za službenim prevodiocem (takvih zahtjeva je i ranije bilo). Ništa od toga. Nije riječ samo o podudarnosti Aleksandrovih i Kolindinih izlaganja sa stanovištva jezičkog jedinstva već i o punom razumijevanju bez prevodioca i ostalih učesnika. Usmena komunikacija se ne prevodi, jer bi pokazala svu besmislenost ovakvog posredovanja.
Treba vjerovati da će neprocjenjive duhovne vrijednosti zapisane na jedinstvenom jeziku (književna i naučna djela, raznovrsne kulturne tvorevine) biti sigurna brana radikalnim promjenama u ovoj oblasti. Štaviše, pored svakodnevne komunikacije, koja se i sada na valjan način praktikuje, treba očekivati da će dolaziti do sporazumnog djelovanja na uređenju zajedničke jezičke osnove.