PIŠE: MR ALEKSANDAR ĆUKOVIĆ

Milenković, kako se vidi, ističe,,pripremu za aktivni odnos prema djelima”, spominje,,probijanje glazure”, „adekvatnu kulturnu politiku”, „obrazovni sistem”, da bi se na samom kraju lagano ogradio sintagmom „neostvariv zadatak”. Novouspostavljeni vrjednosni sistem koji diktira potrošačka era konstantno sputava „pripremu” koju on pominje, upućujući samo na glazuru čije probijanje Milenković traži. I ne samo da sistem perfidno upućuje na samu glazuru, on je istovremeno i jača. Kulturna politika i obrazovni sistem ne samo u siromašnih naroda, već čini se svuda, ustrojeni su na način da ni učvršćivanje glazure nije potrebno – oni su jednostavno slabašni da izvrše ne samo probijanje, već i stvaranje slike o bitisanju ičega „ispod”, što je, koliko god paradoksalno zvučalo, stvar navikavanja, odnosno „vježbe”. Prema Noamu Čomskom u tom treningu, prirodno učestvuje čitav obrazovni, odnosno školski sistem. On primjećuje: „Svako ko se bavi, ili se ikada bavio djecom, zna da su ona veoma znatiželjna i kreativna. Ona žele istraživati i shvatiti šta se događa. Dobar deo školovanja u stvari predstavlja napor da se tome stane ukraj i da ih stisnu u kalup, da ih nauče određenom ponašanju, da prestanu razmišljati, da ne stvaraju probleme. To počinje od vrtića i nastavlja se dalje u pravcu onoga o čemu Hantington govori; o držanju rulje na odstojanju. Ljudi bi trebalo da budu poslušni proizvođači, trebalo bi da rade ono što im se kaže i ostatak života provedu kao pasivni potrošači. Ne razmišljljajte ni o čemu. Najbolje je da ne znate ništa. Radite ono što vam se kaže, usmerite pažnju na neke druge stvari i povećajte potrošnju na maksimum”.(Čomski, 2006: 8)
Čini se da nedostaju i volja i vrijeme ili, iskrenije, neko mnogo bolje i smislenije opravdanje. Na fonu prljavih industrijskih ruku, ogrubjelih od potrebe da se prebroji novac, Zoran Živković primjećuje da je današnjem piscu znatno lakše na Balkanu i dodaje da „iako industrija knjige već uveliko pruža pipke i ovdje, njeno kancerogeno dejstvo na umjetnost proze još nije metastaziralo. Pisac na Zapadu nema izbora – on ili igra po pravilima industrije knjige ili ne igra uopšte...” (Ćuković, 2015: 107) Poruka koja se sve pregnantnije šalje je više nego jasna. Industrija knjige ponaša se paternalistički prema piscu, ali u jednoj uvijenoj formi, govoreći mu na primjeru drugih „kom se carstvu najbolje privoljeti”. I zanimljivo, to ne čini onim što Aleksandar Prnjat imenuje jezičko-ekspresivnim paternalizmom (Prnjat, 2009), što bi bilo nekako prihvatljivije književniku i njegovom habitusu, već bukvalnim, racionalnim primjerima i radnjama iz okruženja, svojevrsnom okrutnom i opipljivom selekcijom. Industrija će držati knjigu u papirnom obliku dok to njoj bude odgovaralo, međutim, kao što reče Branislav Janković u jednom intervjuu, „više se plašim za čitaoce nego za izdavače!” (www.laguna.rs, 21.6.2016), jer po prirodi stvari, oni i ne razmišljaju o čitaocima, već kao što smo vidjeli, jedino o kupcima (imitatorima). Stoga, neće prezati da svoje biznis ideje preusmjere u nešto isplativije tokove.
Svakako, savremenom piscu je svejedno da li će njegovo djelo biti štampano ili elektronski objavljeno, pisca bi trebalo da zanima jedino da li će ono biti (pro)čitano, jer je ako govorimo suštinski, knjiga ustvari jedino duhovna forma. Dok god čovjek bude imao želju za duhovnim, za knjigu neće biti opasnosti jer po Prustu, čitanje nas može uvestu u duhovni život, ali ga ne sazdaje. U pitanju je želja, ali onog trenutka kada se ta sfera predstavi kao manje „srećna” i manje „isplativa” životna opcija, pisac ostaje bez publike. Sada, kada je knjiga nikad bliže, gotovo na dohvatu ruku, na „klik”, nikad pristupačnija, kao da je zgasla želja za njom, a želja je izuzetno važna stvar, na šta nam ukazuje pomenuti Prust, snažni zagovornik nemiješanja autorove biografije i djela. On nam skreće pažnju da veoma dobro osjećamo da naša mudrost počinje tamo gdje autorova mudrost završava, te da bismo mi htjeli odgovore onda kada jedino što nam autor može ponuditi jesu upravo želje. „Te želje on može samo da probudi u nama podstaknuvši nas da promatramo vrhunsku lepotu do koje mu je krajnjim naporom njegove umetnosti dopušteno da dosegne.” (Prust, 2011: 28)
Industrija se prilagođava pučini i, jednim dijelom, učestvuje u njenom daljem oblikovanju što sliči procesu samoodržanja. Suočen sa čitaocem (kupcem) koji nema vremena da promišlja, da zaviri ispod površine ili pak uloži minimalan napor da to stanje nekako pokrene sa mrtve tačke, pisac zapada u iluziju da prilagođavajući se,,onom koji šopinguje” produžava svoj spisateljski život boreći se za publiku. On odveć time potpisuje sopstvenu smrtnu presudu. Tim bolesnim (sa stanovišta umjetnosti), ali ujedno i racionalnim činom već daje saglasnost da iluzija estrade bude oklop koji će zamijeniti svijet istinske književnosti. Zar bilo kakav oklop i bilo kakva pravila u umjetnosti, a samim tim i književnosti nijesu najljepša i najmekša postelja za sanjanje dogmatskih snova. Sjetimo se samo da Fuko na jednom mjestu, u tekstu,,Šta je autor?”, autora naziva ideološkom figurom.
Vasilije Marković prognozira: „Literatura, ako je bude, biće dirigovana, naručivana, riječju kastrirana. Kao, uostalom, i vaskolika umjetnost.” (Marković, 2014: 12) Pa, nedavno je i poznata književna kritičarka i esejistkinja dr Mirjana Popović Radović u jednoj emisiji istakla da više nemamo književne junake, već da je savremena literatura feljtonistička, što je još jedan dokaz dodvoravanja pisca, jer se, uostalom, to „najbolje” čita (da ne kažemo „prodaje”). Bez smrti autora nema ni rođenja junaka, a junaka rađa jedino čitalac. Ko je zaboravio, ponoviće mu se – mrtvac ne može da rađa!
(KRAJ)