-Piše: Krsto J. Pejović

Narod je vjekovima posmatrao sebe i pojedince koji čine njegovu zajednicu, uviđao dobre i loše postupke, gestove, ponašanja i donosio sudove. Vremenom je uspostavljao kodeks ponašanja, nastale su izreke, poslovice i izrazi koji odslikavaju sve ono što se zaključilo o nekome ili nečemu. Cijenjeni su dobrota, plemenitost, razboritost, darežljivost, smirenost, skromnost i umjerenost u svemu. Osuđivani su napadnost, pohlepa, neumjerenost u svemu, a naročito u ponašanju.
Ali, prije toga, izmišljen je i usavršen govor. Do tada, čovjek se služio neartikulisanim govorom i gestikulacijama. Pa i kada je nastao artikulisani govor, čovjek je i dalje i govorio i artikulisao. Vremenom mnogo manje, jer je prekomjerna gestikulacija govorila o siromaštvu jezika, sposobnosti izražavanja, ali i vaspitanja.
Danas smo svjedoci, naročito gledajući razne televizijske programe kod nas i u regionu, koliko se čovjek vratio u vrijeme kada je besomučno mlatarao rukama, želeći da nekome nešto kaže, objasni ili dokaže. Mlataraju i muško i žensko, i staro i mlado, i ko god se pojavi na televizijskom ekranu da bilo šta kaže koristi ruke bez mjere, ukusa, bez ikakve potrebe i smisla. To je postalo toliko napadno da ne može niko da mu se odupre. Svako ko se pojavi na televizijskom ekranu i hoće nešto da kaže prvo počne rukama, i ta pojava je karakteristična za sve televizije širom svijeta.
Ljudi misle ako se ne prave pokreti rukama i „ne tjeraju muve od sebe‘‘, da govornik nije dovoljno ubjedljiv, a naročito nije „IN”. A biti „IN” danas je imperativ, koji znači ulaz u svako društvo, situaciju i koji otvara vrata svakome i svačemu. Oponašanje onoga što se vidi i čuje na televiziji nekima služi za primjer. Misle ako i oni to čine, ponavljaju i kažu nešto što su čuli na televiziji da tako treba, da je to ispravno i tačno i da tako i oni postaju dio svijeta koji je uspio u svemu. Jer, zaboga, to je bilo na televiziji i tako treba da bude svugdje, u svakoj prilici i na svakom mjestu, rezonuju oni koji nemaju svoj stav, svoje mišljenje i ne žive kako oni hoće, nego kako im se servira. Televizija je postala uzor svemu i ponašati se, govoriti i činiti u skladu s onim što se vidi na TV ekranu poželjno je i savršeno.
Dovoljan je još samo jedan primjer. Neki polupismeni poluobrazovani političar, narodni poslanik (iz regiona), kakvih je mnogo u ovo vrijeme prilika i neprilika, u jednom itervjuu na televiziji rekao je: „To je jako važno“, umjesto „veoma važno“. Od tog vremena riječ „veoma“ nestala je iz rječnika svih onih koji se pojave na malom ekranu, ali i onih koji žive van televizije, ali je koriste, računajući možda da će im ona pomoći da i oni nekad budu na malim ekranima i kažu nešto „jako važno“.
Sve je, dakle, postalo jako: jako malo, jako moćno, jako potrebno, jako svježe, pa i jako, jako i jako slabo! Kada je izbačena riječ,,veoma‘‘, a nametnuta riječ „jako”, izgubljen je logički smisao onog što hoće da se kaže. Ali, koga briga za logiku! Važno je da je to rekao političar! I to na televiziji, tom prozoru u svijet, što je još važnije!
Jer, sve što se čuje i vidi na televiziji je dobro, tačno, lijepo i ispravno, pa ga treba usvojiti i koristiti. Tako se postaje svjetski čovjek, čovjek lijepih televizijskih manira, misle ovi ljudi, a što je na televiziji to treba da je i u svakodnevnom životu.
Rezultat ovakvog stanja je činjenica da malo koja televizija ima odgovorne lektore, a ranije se nijedna nije mogla zamisliti bez njih. Za angažman su danas važni izgled i lijepa glava. U toj glavi ne mora biti mnogo pameti, logike i smisla za pravilno i jezički ispravno.
Ovakav način govora prenio se u svakodnevni život. Posmatrajte samo ljude na ulici, u porodici, u školi, bilo gdje. Razgovaraju, a ruke ne prestaju da se vrte, kruže, zaokružuju i ne miruju. Mnogima je to osnovni i bezmalo jedini način izražavanja. Naročito se to primjećuje kod mladih, koji nijednog trena nijesu mirni, čije su ruke vječno zaposlene i vitlaju kroz vazduh.
Ovoga nijesu pošteđeni ni televizijski reporteri i novinari, koji razgovaraju s nekim u studiju ili na ulici. U jednoj ruci drže mikrofon, a druga im služi za gestikulaciju. Kada im ona nije dovoljna, počinju da mrdaju ramenima i klimaju glavom i trepću očima kao svraka na jugovini.
Toga je i ranije bilo, odmah na početku pojave televizije, a kada je postalo previše napadno i degutantno, neko se sjetio, uputio pismo novinama, novine pismo objavile i gestikulacija je prestala.
Tako je trajalo godinama sve do sadašnjeg vremena. I onda je ponovo počelo.
Oni koji imaju šta da kažu najmanje gestikuliraju. Mlaćenje rukama oni nikako ne koriste, jer ako riječima ne mogu da kažu i dokažu to što hoće, još manje to mogu rukama. Znaju da su riječi najmoćniji i najbolji dokaz i potvrda onoga o čemu govore.
Međutim, ima i onih koji jednostavno prekrste ruke ili ih isture ispred sebe, upletu prste i time stave do znanja sagovorniku da nijesu spremni da čuju ničije argumente, niti da ih saslušaju, još manje da usvoje ono što drugi kaže ili predloži. Tu onda nema govora o razgovoru, ili, daleko bilo, o dogovoru, već- ja tako hoću, slušaj i ne talasaj mnogo!