-piše: veselin lazarević

Nikola Tesla je rođen 10. jula 1856. godine u Smiljanu, selu kod Gospića. Tri stvari su, nesumnjivo, posebno uticale na život i ponašanje genija Nikole Tesle.
Prva: nekoliko puta se davio, jednom je mogao biti živ skuvan u velikom kotlu sa ključalim mlijekom, malo je nedostajalo da izgori, čitavu noć je proveo zatrpan u nekoj grobnici...
Druga: smrt njegovog starijeg brata Daneta, koji je poginuo u dvanaestoj godini pod nejasnim okolnostima.
Prema Teslinoj autobiografiji, Dane je umro od posledica povreda koje mu je nanio njegov arapski konj. Prema drugoj verziji, umro je od posledica pada sa tavanskih stepenica. Neki vjeruju da je dječak izgubio svijest i u delirijumu optužio Nikolu da ga je gurnuo. Umro je kasnije od povreda glave, najvjerovatnije hermatoma. Nažalost, do danas se nijedna verzija ne može potvrditi. Moglo bi se samo nagađati u kojoj mjeri je Danetova smrt uzrok fantastične lepeze fobija i opsesija koje je Tesla ispoljavao. Jedno je sigurno da su se neke ekscentrične manifestacije Tesline ličnosti javile još u ranoj mladosti...
Treća: imao je snažnu averziju prema minđušama na ženama, posebno biserima, iako je veoma volio nakit od dragog kamenja. Miris kamfora izazivao je u njemu nelagodnost. Kada bi mu komadić papira pao u posudu sa tečnošću, u ustima je osjećao poseban neprijatan ukus. Brojao je korake u hodu, izračunavao zapreminu supe u tanjiru, šoljice kafe, komadu hrane.
Govorio je da nikada ne bi dodirnuo kosu drugih ljudi „osim, možda, pred uperenim revolverom”.
Ne zna se pouzdano kada i kako su mogle nastati njegova neobična strahovanja. Tesla je pričao da je, u želji da svojim roditeljima nadoknadi gubitak sina, podvrgavao sebe gvozdenoj disciplini. Smatrao je da mora živjeti spartanski, da treba da uči više od drugih i da u svakom pogledu bude bolji. Vjerovao je da je zbog potiskivanja prirodnih impulsa došlo, kasnije, do neobičnih karakteristika njegove ličnosti.
„Do osme godine”, pisao je, „sanjao sam o duhovima i vampirima, bojao sam se života, smrti, Boga”.
Još prije Teslinog dolaska u Grac, u ovom austrijskom gradu je, u okviru udruženja Srba, više godina postojalo studentsko društvo Srbadija, nastalo kao protivteža udruženjima njemačke omladine. Djelovalo je u dvije sekcije: literarno-naučnoj i kulturno umjetničkoj ili u, kako su je u to vrijeme zvali, zabavnoj sekciji. Mada je Tesla neizostavno bio tačan u pogledu odlaska na predavanja, već prve godine se uključio u rad Srbadije.
Društvo je izdavalo istoimeni almanah u kome za 1884. godinu nalazimo izvještaj sa sjednice društva održane januara 1976. na kojoj je Tesla iznio referat: O kapilarnim cijevima. Ovo je prvi naučni referat koji je Tesla dao u svom plodnom naučnom životu, a čiji sadržaj nije sačuvan. Na istoj sjednici iznijet je i referat u kome se Tesla pojavljuje kao koautor sa temom: Savremene teorije nastanka i razvoja Zemlje. Zanimljivo je napomenuti, prvi naučni rad Alberta Ajnštajna, studenta – apsolventa politehnikuma u Cirihu (1901), posvećen je kapilarnim pojavama. U bibliografiji koja je pratila Ajnštajnov rad spominje se Teslin referat koji mu je, najvjerovatnije, prevela njegova žena Mileva Marić. Istim problemom bavio se i Mihailo Pupin u svojoj doktorskoj disertaciji. Nikola Tesla je intenzivno učestvovao u radu zabavne sekcije Srbadije. Na priredbama koje su se održavale subotom recitovao je stihove, glumio i pokazivao mađioničarske trikove. Jednom je održao šaljivo predavanje o tome kako poznati karakter čovjeka po njegovom nosu. Tesla je bio tako veseo i duhovit da su se svi prisutni grohotno smijali, do suza. Bio je pravi „šoumen”. To će potvrditi i njegov profesor Pešl.
Tih godina Teslin život je bio jednostavan i bez problema. Iako bez stipendije, novac je dobijao od kuće, ponekad od ujaka Paja Mandića, ali te donacije nijesu puno pomogle. Ne vidjevši perspektivu povećanja svog „budžeta”, riješio je da se obrati Matici srpskoj. Maticu je osnovao u Pešti Sava Tekelija, 1826, da bi je 1864. preselio u Novi Sad, gdje se i danas nalazi. Nažalost, njegova molba je odbijena, ali je sačuvan zapisnik (14. oktobar 1876).
Dvije godine kasnije, novembra 1878, situacija će se ponoviti. Molba je glatko odbijena, a gospoda koja su zasjedala u luksuznoj jednospratnoj zgradi u Novom Sadu nijesu znala da ni 15 godina neće proći, a ime toga dosta nasrtljivog Srbina postaće veoma poštovano u civilizovanom svijetu.
(Nastaviće se)