A kako mi se spava što je ovooo... I Sunce smeta, i lijep dan, i miris freškog bureka, kod teta Zore, i ona teta na ćošku što prodaje smokve i naziva mi „Dobro jutro”, i sve mi smeta. Pa halo, subota je ko je voli radnu daj nek mi se pokaže.
Ostavljam ukućane da spavaju dal` da lupnem vratima od hodnika, onako dječje nesmotreno, il` da mi kao nešto slučajno ispadne iz ruku, čisto da nekoga probudim, onako pakosno, pogano, ipak neću. Čuju se mirni otkucaju tri srca, soba je topla, ostavljam neke u zagrljaju, ustajem na desnu nogu, što sa ovom pričom nema veze i krećem, nevoljno ali da, mora se, služba zove..
Gledam ulice grada, dok se tromo vučem ka poslu, umivaju ih šmrkom vode, vrijedne radnice butika, već par lokala su uveliko budni, puni. Ljudi subotom piju ranu jutarnju kafu sa prijateljima, jede se kroasan i burek, čuje se lagani zamor i ćakulanje. O kako im zavidim neopisivo. Da bar pada kiša il` duva neki olujni vjetar pa da mi je lakše, ovako duva jesen prkosi Bisi i inati se, da, da.
Zauzimam svoju radnu poziciju, spava mi se, maštam o kafi, onoj lijepoj, crnoj, jakoj, turskoj koju volim da lijeno kuvam i pijem po pola sata, bez cukra sa cvijetom, to ja vjerujem samo kod nas ima. Naslonjena na radni sto, u svojim mislima, drijemam, a tek je devet. Kako lijeno prolazi vrijeme kad nema nikoga sve je upola sporije, samo se minuti rastežu ko gliste nema im kraja..
Dolazi bakica, sva podsjeća na stara vremena, plisir suknja, na reveru broš, voćni dezen, na glavi slamnati šešir, miriše na sapun, u rukama cvijeće, beskrajno nasmijana i raspoložena, predivan prizor. Za sobom vuče torbicu na točkićima, biće da je krenula u nabavku, pijaca, pekarica. Podsjetila me je na neka mirna, bezbrižna vremena, na djetinjstvo, i bakice iz mog kvarta. Na dane kad se vikendima išlo u nabavke, na zelene pijace i buvljake, kad su se komšije veselo pozdravljale, pila se kafa, pravili se domaći kolačići, sve je čini mi se mirisalo na cimet i jabuke, vanile i rum. Subota je bila ko praznik, crveno slovo, sveta subota.
Danas u jurnjavi za novcem svaki dan je bitan, od ponedjeljka do nedjelje. Svi jure i žure, samo rad, prihod, doprinos, zarada, procenat, postotak. Sreća se ne mjeri srećom duše nego Stojankama, zelenim papirićima. Osmjesi, zagrljaji, toplina riječi, već zaboravljeno.
Bakica kao da je vidjela snenost na mom licu, nakon odrađenog posla, vadi jabuke i mandarine iz torbice i daje mi cvijeće, kaže „volja ti vrijedi”, slatko me nasmijala jer ne zna da me je prenula iz sanjarenja o nekim momentima, hvala joj, baš mi je uljepšala radnu subotu.
A opet, mislim, kad sam doma, tim istim subotama vidim sve, ali baš sve, čak ono i što ne želim. Gdje ko drži čarape, zašto komšija viče na svoju ženu u jutarnjim satima, stakla nisu više tako sjajna na prozorima, svi su gladni čim ustanu, svako bi svoj program na TV-u, a jedan je TV. Bisa lijeno kuva svoju divnu, jaku, tursku kafu i čeka da uživa. Samo da je neko ne dira. Eutiroks je popijen, na šte srca, i sad možemo lagano, samo da mi se neko ne priključi i počne čangrljat, pa zadavila bih nekog.
A onda divne ženske daily rutine, jedna mašina bijelog, dvije škurog, zvrnda usisivač ko ratna mašina, djeca su ko osuđenici, zategni, istresi, protresi, gunjđaju, neko ima sluške pa kulira, al mislim se „pa subota je, kad ću ako ne danas sve ovo sredit, radnim danima se nema kad”, i tako čitav lijep subotnji dan prođe u šta, ni u šta, i plus niko mi dnevnicu nije platio, sva muka za Dž.
Niko nikad ljudima nije ugodio, pa ni Bisi, radila ili ne, Bisi i njenim drugaricama je svaka subota radna, koga mi zavaravamo. I ne znam čemu sva ova priča, al` nekako mi godilo, olakšam dušu pa sve mislim kako nisam jedina. I nisam, znam da nas ima.
Haj, ljubim vas.
Pišite mi bisenija.hasimotovic@gmail.com je tu uvijek za vas. I nedjeljom i svakim danom. Živi bili.