Moje se misli roje ko pčelice radilice i ponekad se sama nasmijem šta mi sve proleti kroz glavu. Tako ovih dana razmišljam o svemu i svačemu. Ovo produženo ljeto baš prija ovim Hašimotovićima da se rasplinu u emocijama i razmišljanjima, planovima i sanjarenjima. Recimo, razmišljam o tome kako mi, ovih i proteklih dana, često, nestaju stvari po kući. Stalno se tražim sa nekim papirima, toplomjerima, hemijskim olovkama, nekim rezervnim djelovima, kišobranima. Ponekad sjednem i mislim „Crna Biso, da l` si ti to bacila ili si negdje sklonila, ili ga neko sakrio od tebe”. Nikad nema šećera kad baš meni zatreba, ulje nestane u sred pravljenja pite, tople vode u sred tuširanja, ponekad se sve stvari urote protiv mene. Odlično znam da sam stavila pet pari čarapa u mašinu i zašto sad fali jedna, zašto se po trista dvadeset i četiri puta vratim da provjerim da li sam ugasila peglu, ali, Bisa je našla savršen način da se ne brine kad gdje krene. Slikam kabal telefonom i tad sam sto posto sigurna da se nećemo zapaliti. Stalno mislim, o mnogim stvarima, recimo, odem da kupim nešto i kupim sve, sem te bitne stavke za koju sam zapravo pošla. Pa se vratim, kupim još tri i tako, umjesto potrošenih pedeset centi budem kraća dvadesetak evrića, jer dok sam se sjetila praška za pecivo već sam pola marketa potrgovala. Eh da, moram sve da pamtim, ali kako, pišem, imam svesku, notese. Kad popiti koji lijek, kad smo u školu, trening, koliko imam rata za cipele, šta treba kome završiti, još kad mi prijatelji kažu „Biso, zaboravila si me”, samo ih pogledam „a naravno da jesam, ako nisi u notesu, nema te, ne postojiš, kao obaveza ili zadatak”. E, onda treba naći hemijsku i precrtati sve što je odrađeno, jer kad god treba hemijske nema. To je ono nestajanje sa početka priče. A onda, gledam sve te drage ljude po društvenim mrežama, kako žive divne i srećne živote. I kapiram par fora, mada da se ne lažemo i ja sam takva. Nikada bebu ne slikati odmah po rođenju cijelu, nego u djelovima. Da ovo ne bi zvučalo bolesno, da pojasnim. Prvo se slikaju prstići od ruku, zatim od nogu, pa malo guze, pramičak kose, točak od kolica. Pa kad prođe babskih četrdeset dana, e tada se možda nađe i kompletna slika. Obavezno slikanje ispred završenog fakulteta, sa korpom cvijeća jer ako toga nema, ko da nije ni studija bilo, onda uživamo u slikama raznih punoljetstava, osamnaest ljeta , kilo šminke, dva kila nakita, pola kila trepavica i lažnih uvojaka, ali preslatko. Onda imamo, hejtere i lajkače, i one dubokoumne, kojima je svaki drugi status citat. Pobogu, ako nemaš što staviti iz svoje glave, odmaraj malo, nije obavezno. Sem društvenih mreža mi neki imamo i pravi društveni život. Eto, ja imam kumu, pa ni sa kim se toliko ne ismijem kao sa njom, izcirikćemo se kao ludače u ponoć i obavezno jedan selfi za kraj, da se zna da je dolazila. Imam i drage prijateljice, sa kojima se šetam i njihova djeca, realni likovi, koji me recimo svako jutro po mamama pozdrave, skroz simpatično. I baš je dobro biti Bisa, ja krenem priču o jednoj, drugoj, a završim tek treću temu. Desi li vam se drugarice, sapatnice, Hašimotovice, da ne znate „da l` ste pošle il` ste došle”, ono krenete po jednu stvar, a završite neku stotu, a ona najvažnija nikako da vam padne na um. E meni tako svaki dan. A da li ste razmišljale šta bi bilo da jednoga dana fabrike prestanu proizvodnju ovog našeg lijeka, kakve bi bile, lujke skroz. Čula sam da je smijeh, onaj na glas, najbolji lijek za štitnjaču. Pitam se koliko se nas nasmijalo tako u poslednje vrijeme, onako od srca i iz duše. Kažu i da pjevanje na glas pomaže izliječenju. Koju bi ste sad zapjevale, daj da čujem, ja možda onu od Graše „ako me pitaju, moja ljuuubavi”, što me upravo podsjetilo da sam juče proslavila četrnaest godina života sa jednim predivnim čovjekom koji me trpi baš ovakvu, nesavršenu, rasijanu, ali nasmijanu i raspjevanu. Zna i on nekad da kaže „Bisenija, zaboravila si terapiju”, to je baš ono kad pretjeram u histeriji, misleći da tako vaspitavam djecu. A djeca, kuleri, imaju one specifične tinejdžerske poglede, spori i lagani, prkose Bisi, vremenu i gravitaciji i baš ih briga. I tačno, kao da smo malo ljubomorni na njih, što im je sve opušteno, što mi nismo bili takvi, nego otac okom, a mi skokom. A danas sve kreće sa „ao, uf, moram li, a što jaa”.
I tako ja počeh jednu, pređoh na drugu i završih na desetu temu. A što mari, bar vam sa Bisom nije dosadno, a znam da će se mnogi prepoznati. Čuj, kome se sve ovo nije desilo makar hiljadu puta. A baš je lijepo napolju, produženo ljeto, divna kasna jesen, stvorena za stvaranje nekih lijepih uspomena i ne zaboravite da se volite. To je najvažnije, tri zagrljaja dnevno, lijek za dušu i naravno, čitajte Bisu i pišite joj bisenija.hasimotovic@gmail.com. Tu sam i budite dobri.
Vaša B.