-Piše: Darko Jovović

Kroz svoje književno stvaralštvo Ratko Deletić je iskazivao veliku naklonost i poštovanje prema Rusiji, ističući tako svoju pripadnost Slovenstvu. On je krvnu i duhovnu bliskost s ruskom braćom dočaravao pišući o ruskim piscima, brezama i stepama, baćuški i rubaški, sibirskoj zimi i svemu što je rusko. Njegove pjesme plemene vjetrovi sa Volge i Dona. Tražeći oslonac za svoju napaćenu dušu, Deletić je svoje stihove posvećivao Jesenjinu, Pasternaku, Puškinu, Majakovskom, Ahmadulinoj. Njoj je u Moskvi 1982. godine pisao pjesmu, glaskajući se stihovima:
Kroz bjelinu nebeske čistote,
Rasu se srce daleke tišine.
U boji kasnog sunca, moj živote,
Zari se lice Bele Ahmaduline.
Stavljao je Deletić do znanja da Zlorečica i Lim dopiru do Crnog mora i da je Rusija uvijek bila istinska majka Crnoj Gori. Ljubav prema Rusiji Ratko je isticao ne samo u literaturi, nego i u dugim kafanskim i drugim razgovorima koje je vodio i sa znanim i sa neznanim. Sjećam se kao je znao da bude ljut kad bi neko pokušao u njegovom prisustvu da omalovaži rusku duhovnost i njen pozitivni uticaj na Vasojeviće i Srbe uopšte. Svjedok sam kako je u jednoj andrijevičkoj kafani u želji da slikovito dokaže svoju odanost Rusiji govorio: „Ko od Rusije bližeg traži, taj nikad volio nije“. Te njegove riječi su mi kasnije dale inspiraciju da i ja napišem jednu pjesmu pod nazivom „Rusije ti nikada dosta“, koju sam posvetio upravo Ratku Deletiću. Prvi strofa iz te pjesme glasi:
Putuješ sa torbom punom knjiga
Koračaš preko limskog mosta
O ramenu ti majčina briga
Rusije ti nikada dosta.
I zaista Ratku Rusije nije nikada bilo dosta. Ona je bila njegova vječita inspiracija. On je prkosno poručivao: „Hoću svijet na Rusiju da miriše“. Tako je između redova poručivao: „Nas i Rusa trista miliona“. Govorio je da su na putu do Sibira otvorena nebeska vrata i da smo svi od jednog oca Boga ispod Kremlja. Sjećam se kako je, prepričavajući svoje doživljaje sa proputovanja po Rusiji, onako zaneseno u njegovom stilu, kazivao da se u Moskvi osjećao kao da je na nebu zagrljen sa svojom braćom iz rodne mu Gračanice. Pišući o ruskim pjesnicima, isticao je tragiku koju umjetnici nose sa sobom. Prizivao je Jesenjina riječima: „Moraš me sačekati, moraš me sačekati“, naglašavajući da je taj neponovljivi ruski poeta imao najviše sreće na kraju pjesme. Tako je stavljao do znanja da pjesnici koračaju krvavim stazama koje ih nemilice gone od zavičaja do pogibije i nazad.
Imao sam privilegiju da slušam kako Ratko kazuje svoje stihove u kojima dominiraju ruski motivi. Sjećam se kako je u ljeto 1999. godine tokom književne večeri u Andrijevici, na kojoj su nastupili zavičajni pisci, kazivao stihove iz pjesme „Kućište”. Kroz tu pjesmu je, komponujući zavičajne blagodeti s ruskim stepama, poručio da ćemo i mi odoljeti sibirskoj zimi. Kad je izrecitovao pjesmu, zastao je skoro minut pred prepunim gledalištem, rekavši na kraju: „Kuda ću ovako sam, kad ne vidim Rusiju u vašim očima”. Čini mi se da je u toj poruci vidio i predvidio ovovremena dešavanja u Crnoj Gori.
(NASTAVIĆE SE)