-Piše: Mihailo Medenica
Pjevamo o slobodi, a strahujemo da se ne otme iz strofa, da nas ne zaskoči, da se ne dogodi…
Šta bismo sa slobodom kad smo narod roblja?
Nosimo okove kao znamenje, preziremo svoje tamničare gosteći ih u vrh slavske trpeze, pod ikonom… Nazdravljamo boljim danima moleći se da kao pošast zadese nekog drugog, dovoljno je što im nazdravljamo.
I lošijem smo nazdravljali.
Uvijek može lošije.
Uvijek kad okoštaš u okove, kad ti ruke i noge uzrastaju uz lance, kad jezik sviješ kao omču oko vrata zatežući je kad naumiš da progovoriš.
Progledali smo u mraku, oči su se svikle na bukagije tmine, pritajili smo se u zbjegove kapaka, gromoglasno u mraku vapimo za svjetlom, pa kad se otme svanuće kao čopor pojurimo u hajku da ga satjeramo u vrzinu i umlatimo kao zvijeri prije nego se nebo nadvije nad nama.
Ćutimo zarad potomaka učeći ih da ćute zarad potomaka, moleći se da ćutnje ne ponestane jer će se nekome oteti glas da je potraži, a kad se otme glas…
Daleko bilo da se otme!
Šta ćemo ako čujemo sebe, a zavjetovali smo se tamničarima da ćemo kad- tad biti slobodni da se od mraka sakrijemo u mrak.
Da jurnemo ka slobodi…proklinjući je što je zanoćila na našem pragu: „Bježi, prokleta skitnice! Bježi dok neko ne vidi da si zastala ovdje! Bježi, ja ću pjevati o tebi moleći se da te stihovi dovijeka utamniče, prokletnice!”
Najkomotniji smo u mizeriji. Obrasli smo u patnju.
Tako je lako i lijepo žaliti za sobom, ne treba za to mnogo od čovjeka, tek naličje što se povremeno uspravi pa zareži na Boga!
Vjerujemo u Gospoda koliko ne vjerujemo u sebe, gaseći kandila da nas ne pronađe u raju ništavnosti…
Nadamo se spasenju nadajući se da će ga tamničar ugledati na vrijeme i…
Tako je lako osloboditi se lanaca, kao paučina su, no zatežemo ih dok se koprena ne ureže u zglobove, dok ne prokrvare od siline daška, dok svaka koska ne prepukne od napora da se uspravimo…
Tako je divno živjeti u jadikovci- naricati nad sobom živim, otpijajući sebi za dušu, izaći na pomene zabludi da je sloboda išta više do pijane strofe u staničnom bircuzu vozova bez šina…
Da, tako je divno biti roblje, ničeg uzvišenijeg nego gledati nebo u odrazu mora suza.
Tako se divno plavi dok otiče u bezdan…
Muzika, ovamo, pjevajte onu o slobodi, ali ako ko pita, nisam ja naručio pjesmu!
Zovite tamničara, popustile su bukagije…
Zovite, hitno je, odaziva se na moje ime i sasvim mi je nalik…
Nek požuri, nestaje mraka a možda zalutam u život bestragijom svjetla!
Nek požuri, možda se uspravim i ne zarežim na nebo, možda progovorim, a toliko sam najkvalitetnije ćutnje sačuvao za potomke…
)){kind=small}
