Članak analizira uzroke koji su doveli do nestanka koncepta Boga u novovjekovnoj filozofiji. Kao ključni momenat u tom procesu vidi se Dekartovo razumijevanje suštine Boga kao beskonačne moći, tj. kao tvorca i samih vječnih istina, te zasnivanje filozofije na empirijskom subjektu. Posledica toga je dvojaka: razumijevanje slobode čovjeka kao mogućnosti neograničenog samoodređenja i potreba za dokazima za egzistenciju Boga u metafizici. Kod Kanta Bog postaje samo postulat praktičkog uma, a rezultat cijelog procesa jeste nihilizam koji vrhuni u Marksovom pojmu revolucije. U poslednjem dijelu rada pokazuje se mogućnost jednog nemetafizičkog/postmetafizičkog puta razumijevanja kod Dekarta i ukazuje na Paskalovu kritiku Dekarta i filozofskog pojma Boga.

Suprotno od širokorasprostranjene slike, rana moderna filozofija mnogo se više oslanjala na Boga nego što je to činila sholastička. Usred novog početka, i zajedno s vjerom u ljudski duh i njegove moći, kod Dekarta (Descartes) i drugih filozofa ranog modernog perioda obnavljaju se dokazi za egzistenciju Boga. Štaviše, rana moderna filozofija je ta, a ne sholastička, koja ne može bez Boga. No, s druge strane, upravo je u ovom periodu pokrenut proces koji će dovesti do Ničeove (Nietzsche) objave da je Bog umro.

U ovom će tekstu ponajviše biti riječi o ranoj modernoj filozofiji, jer je ona otvorila puteve kojima će misao ići sve do XX vijeka. Prvo ćemo u najopštijim crtama razmotriti neke osobine odnosa Boga i čovjeka u sholastici, potom će glavni dio teksta biti posvećen procesu preobražaja tog odnosa u ranoj modernoj filozofiji i njegovim protivrječnostima, da bismo zatim, u opštim crtama, posmotrili kretanje filozofije do Hegela i Marksa (Hegel, Marx) i, na kraju, ukazali na mogući drugačiji put razumijevanja odnosa čovjeka prema Bogu koji se takođe javlja u ranoj modernoj filozofiji. Osnovna teza teksta može se svesti na parafrazu Hegelove izreke da „ništa nije propalo bez dobrog razloga”. S ulogom i mjestom Boga u novovjekovnoj filozofiji na umu, možemo reći isto: ništa iz filozofije nije protjerano bez dobrog razloga. No, preostaje da se vidi koji je smisao toga.

Predstava o sholastičkoj filozofiji koju je izgradio novi vijek ponajprije je ne baš uspješna karikatura i više govori o svom autoru nego o predmetu ismijevanja. Uprkos ogromnom naporu istoričara srednjovjekovne filozofije i civilizacije, malo se šta promijenilo u slici o srednjem vijeku. Ne samo laici već, to je sasvim jasno, i mnogi filozofi još uvijek misle da je „mračni srednji vijek” bio doba u kojem je stalno padala kiša, gdje su svi bili prljavi, odrpani i gladni, a inkvizicija bjesomučno jurila unaokolo tražeći koga će sledećeg da spali!

Tačno je da se na filozofiju u srednjem vijeku gledalo kao na sluškinju teologije, ali se obično ne uviđa da je upravo to omogućavalo srednjovjekovnim misliocima da u filozofiji budu filozofi, a u teologiji teolozi. Zahvaljujući tome, svi veliki muževi srednjovjekovne filozofije pisali su i čisto filozofska djela u kojima se nijesu pozivali na teološke argumente. U filozofskim djelima jednog Tome ili Skota, Anselma ili Okama, Bonaventure ili Suareza (Thomas Aquinas, Duns Scotus, Anselm of Canterbury, St. Bonaventura, SuĂĄrez) nije moguće pronaći otkrivenu istinu kao filozofski argument, bilo da je riječ o razmatranju problema saznanja ili o principu individuacije, o univerzalijama ili odnosu suštine i egzistencije, o tipovima analogije ili o načelima stvorenog bića. Tek pošto su naveli filozofske argumente, oni će navoditi i mjesta iz Biblije ili iz djela crkvenih otaca, ne bi li tako pokazali saglasnost između objavljene istine i one otkrivene prirodnim razumom.

Drugim riječima, Bog je svakako u filozofiji zauzimao prominentno mjesto, u etici ili u političkoj filozofiji, ali u metafizici on je uglavnom služio kao prvi uzrok (ili neka njegova izvedenica) koji održava stvoreni svijet u egzistenciji. U tom kontekstu, funkcija dokaza za egzistenciju Boga bila je, prije svega, pokazati da je ljudski duh sposoban da na prirodan način, bez objave spozna njegovo postojanje; tako dokazan Bog bio je u temelju svega, ali je tu uglavnom i ostajao.

(Nastaviće se)

Piše: dr Predrag Milidrag

---