- Autor: Boško Kozarski
Heroji bitke za Košare, te svojevrsne herojske epopeje srpskog vojnika, napokon su dobili formu televizijske lektire u vidu dokumentarno-igranog filma „Ratne priče sa Košara“.
Ovaj svojevrsni digitalni spomenik za svih 108 besmrtnih junaka koji čine mrtvu stražu na Prokletijama može da postane osnovno rodoljubivo štivo za sve buduće generacije, ali i crvena linija bilo kakvog političkog razgraničavanja i bofl diplomatije.
Doduše, „politički korektno“, u filmu je minimalno zastupljena sila koja je stajala iza ove agresije, te je uloga glavnog negativca pripisana jednoj običnoj terorističkoj organizaciji koja je suštinski bila samo većinski izvršilac jednog monstruoznog plana, plana koji su poremetili naši heroji, golobradi mladići koje je sudbina odredila da postanu mučenici i sveti ratnici,
Obilići našeg vremena.
Dok nestrpljivo iščekujemo otkrivanje spomenika herojima sa Košara na adekvatnom mjestu dostojnom veličini podviga div-junaka, nadamo se i da će pred taj spomenik stati preživjeli učesnici ove bitke, napokon udostojeni svih privilegija koje zaslužuju. Nadam se da će do tada imati prava i uslove za adekvatnu zdravstvenu njegu, pristojan krov nad glavom ukoliko ga nemaju ili kakva primanja neophodna za dostojanstven život.
Ukoliko im ne omogućimo pristojnu i čovjeka dostojnu svakodnevicu, film i spomenik će biti samo „magla iznad karaule“ koja zaklanja svu strahotu na prvoj liniji životnog fronta veterana. Film „Ratne priče sa Košara“ jeste probudio novu nadu da se neće ponoviti i umnožiti sudbina junaka iz romana
Laze Lazarevića i da nećemo brzo stići sa „Sve će to narod pozlatiti!“ do „Sve će ti to Bog platiti!“, jer iza toga ostaje samo bijedan život svih onih koji su dali sve za nas i našu slobodu.
Oni su svoj krst iznijeli i na svojoj Golgoti se časno ponijeli. Naše je da danas tu borbu nastavimo u novim uslovima i novim sredstvima, koliko za slobodu, toliko i za pamćenje. Da žive poštujemo, a mrtve da ne zaboravimo – to je naša obaveza, naša sveta dužnost.
Na juničkim planinama i danas stražare oni čija tijela nisu pronađena, oni koji nas obavezuju da pamtimo i da se vratimo, ako Bog da, a tada ćemo im podići najveći spomenik – slobodno Kosovo i Metohiju. Juničke planine za nas, Srbe, jesu najveći i neprolazni simbol odbrane Otadžbine i mogu se komotno od danas zvati – Junačke planine, jer su natopljene krvlju onih koji su životom svjedočili riječi – NEMA NAZAD!
wwwiskra.co
Komentari
Komentari se objavljuju sa zadrškom.
Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijedjanje i klevetanje. Nedozvoljen sadržaj neće biti objavljen.
Prijavite neprikladan komentar našem
MODERATORU.
Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite našem
Ombudsmanu.
)){kind=small}
