-Piše: Dragan Mraović

Dosta je bilo austrougarske i njemačke istoriografije u srpskoj istoriji i samoporicanja srpske vidovdanske pobjede na Kosovu 1389. protiv seldžučke najezde na Evropu! Te horde nije vodio nikakav sultan, već emir Murat Prvi. Čin viši od emira, ponio je njegov sin Bajazit kao turski sultan. Srpsku vojsku je činila koalicija kneza Lazara, kralja Tvrtka i Vuka Brankovića. Oko 180.000 Turaka protiv 60.000 Srba. Srbi su razbili Turke, baš kao što su razbili i 600.000 austrugarskih vojnika na Solunskom frontu, pa je car Vilhelm u telegramu bugarskom caru ljutito napisao: „62.000 srpskih vojnika odlučilo je rat, sramota!“ Baš kao što je duh kosovskih junaka u današnjim srpskim mladićima pobijedio NATO hordu 1999, na Košarama i Paštriku, u kopnenom sukobu i razbio joj san o upadu u Srbiju.

Laž je i da su zvona crkve „Notr Dam“ u Parizu zvonila u čast srpske pobjede na Kosovu. Kralj Tvrtko je javio u Trogir i Firencu da su Srbi potukli Turke. Zvona crkve „Notr Dam“ su zvonila tek u slavu pobjede hrišćana nad Turcima, na Rovinama 1395. Nije carica Milica ušla u savez sa Bajazitom i priznala njegovu vlast dajući mu svoju kćer Oliveru da bi spasila Srbiju od Turaka, već da bi sačuvala tron za svoga sina Stefana koji je tada imao samo 11-12 godina, u sukobu sa Vukom Brankovićem, u čemu je korjen njegove „nevjere“, a ne u kosovskoj izdaji.

Turci su imali pješadiju i laku konjicu, janjičare i Čerkeze. Ispred Murata su bile kamile. Srpsku vojsku su činile teška oklopljena konjica i pješadija. Prije boja srpska vojska se pričestila u crkvi Samodreži. Centar srpske vojske je vodio knez Lazar, lijevo krilo Vlatko Vuković, a desno Vuk Branković. Tursku vojsku je predvodio Murat, a njegovi sinovi Jakub lijevo krilo i Bajazit desno.

Bitka je počela oko osam ujutro, na Vidovdan, 15. juna 1389. po julijanskom kalendaru. Srbi prvi izvode brz napad da bi izbjegli strijele turskih strelaca. Srpska teška konjica Vuka Brankovića na desnom krilu razbija tursko lijevo krilo i ide prema Muratu. Bajazit vrši neuspješni protivudar na srpsko lijevo krilo koje je vodio Vlatko Vuković.

Miloš Obilić probija se do Murata sa 12 vitezova oklopnika, pogađa ga kopljem, a dovršava mačem. Turci oko Murata ga ubijaju, a potom kriju da je emir ubijen i javljaju Bajazitu da ide po rezervnu vojsku da ga izvuku iz bitke da ostane živ, jer je i Jakub poginuo, pa je trebalo sačuvati prestolonaslednika da ne dođe do građanskog rata oko vlasti.

Srpska vojska dolazi do turske komore, što je konačni čin vojnog poraza Turaka. Trgovci koji su išli ka Dubrovniku su posmatrali bitku i bili su glasnici velike hrišćanske pobjede.

Lazar sa malom pratnjom odlazi u crkvu Samodrežu na liturgiju u čast srpske pobjede. Bajazit sa stotinak ratnika, dolazi, poslije bitke oko šest po podne (o čemu svjedoči zapis Stefana Lazarevića na spomeniku ocu i srpskoj gospodi), da pokupi tijela oca i brata, slučajno vidi ljude u Samodreži, napada ih i ubija kneza Lazara, a onda bježi u Tursku da učvrsti svoju vlast. Turski hroničari Leši, Zajededin i Šukurlah do detalja opisuju način pogibije Murata i priznaju poraz Turaka.

Patrijarh Danilo je u „Slovu o knezu Lazaru“ napisao, iako nije bio na „kneževoj večeri“, da je knez rekao: „Umrimo da bismo stekli život vječni“, a iz toga je nastao mit o „nebeskoj Srbiji“. Međutim, knez je išao u boj da pobijedi i zato je njegov izaslanik Toplica Milan odgovorio Muratu, na poziv na predaju, da je srpska vojska manja, ali bolja: „Samo rat!“. Srpski vitezovi su se na Kosovu borili ne za mit, već za ovozemaljsku Srbiju. Istina je naš dug prema njihovoj žrtvi.

(Autor je nekadašnji generalni konzul SRJ u Bariju)

---