-Piše: Milan Mišić

Gotovo je. Poslije skoro pola vijeka (članica je od 1973), tačno u ponoć između petka i subote (po briselskom vremenu), Ujedinjeno kraljevstvo Velike Britanije i Sjeverne Irske i zvanično je napustilo Evropsku uniju.

Nije tim povodom bilo slavlja niti pompe ni u Londonu ni u Briselu. Bregzit – kako je ovaj razvod popularno nazvan – pokrenut je referendumom održanim 23. jula 2016, poslije čega su uslijedile politički traumatične tri godine i sedam mjeseci parlamentarnog haosa i raskola u društvu najstarije svjetske demokratije.

Poslije mnogih peripetija, završnica je bila mirna. Podanici Ujedinjenog kraljevstva – njih bezmalo 68 miliona - u petak su zaspali kao pripadnici jedne otvorene i tolerantne zajednice naroda, a u subotu se probudili kao žitelji samo svoje ostrvske nacije, bogate doduše, ali sa problemima koji budućnost ne čine baš svijetlom.

Među mnogim ocjenama ovog događaja, pažnju mi je privukla dijagnoza danas najpoznatijeg britanskog pisca, Ijana Makjuana, koji je u tekstu u „Gardijanu” konstatovao da je „Bregzit najbesmislenija i najveća samoporažavajuća ambicija u našoj istoriji”.

Većina međutim – što vjerno odražavaju naslovi na prvim stranama britanskih novina – rastanak sa EU označava kao „kraj i početak”. Kraj jedne ere i početak druge.

Ništa se, međutim, bar do kraja ove godine, neće praktično promijeniti: do 31. decembra trajaće tranzicioni period „odvajanja žumanca od kajgane”. U tom periodu treba, naime, da se obavi ogroman birokratski posao brakorazvodne podjele imovine, zamjene današnjih multilateralnih pravila i ugovora bilateralnim.

Malo ko doduše vjeruje da je to moguće obaviti u roku koji je na raspolaganju, ali to je problem koji će se rješavati „u hodu”. Političke posledice su, međutim, odmah sagledive – i nisu prijatne ni za jednu ni za drugu stranu.

Procjene su da će Ujedinjeno kraljevstvo do kraja ove godine napuštanje EU koštati oko 260 milijardi dolara, što je više nego što je bila ukupna članarina zemlje u EU za minulih 47 godina. Napuštanje zajedničkog tržišta od preko pola milijarde ljudi, sa slobodom kretanja i jedinstvenom regulativom, ima svoju cijenu.

Bregzit je pokrenut s benignom namjerom tadašnjeg premijera Dejvida Kameruna da smiri radikalno krilo svoje partije, da bi se potom dobio neočekivani rezultat – 51,9 odsto izašlih glasalo je za izlazak, a 48,1 za ostanak.

Tijesna većina je potom proglašena za politički obavezujuću „volju naroda”, uprkos tome što se naknadno otkrilo da su zagovornici izlaska iz EU manipulisali činjenicama i obećavali ono za šta su bili sigurni da ne mogu da ispune. A još je bez odgovora ključno pitanje: šta će to UK moći da uradi osamostaljeno, a što nije moglo kao članica EU?

Kako god bilo, mlijeko je prosuto. U poređenju sa najvećim dijelom svijeta, Ujedinjeno kraljevstvo je prosperitetno – ali je pitanje da li će to ubuduće biti u većoj ili manjoj mjeri. Zasad se čini da novi aranžmani ne mogu da budu povoljniji od dosadašnjih.

Na gubitku je i EU. Izlazak UK smanjuje i njen globalni uticaj – iz članstva je istupila njena druga po veličini ekonomija, nuklearna i diplomatska sila i članica Savjeta bezbjednosti, pa i Briselu predstoji suočavanje sa novim realnostima.

Za nas sa Balkana, ključna nepoznanica je da li će smanjenje EU biti podstrek za njeno proširenje. I koliko ćemo da čekamo na to.

(Autor je bivši glavni i odgovorni urednik „Politike”)

---