- PIŠE: Nikola Ivanović
Crna Gora je na frontu jedno stoljeće. Da ne bude fraza. Još od 1918. godine Crna Gora je na frontu (bjelaši i zelenaši), 23 godine kasnije front podjela je „osvježan” novim frontom 1941. godine, (komunisti i monarhisti, odnosno, partizani i četnici), a 2006. godine referendumom smo podijeljeni na integriste i separatiste. Krajem 2019. godine Zakon o slobodi vjeroispovijesti otvorio je opasan front i izazvao masovni narodni otpor. Ipak sam optimista. Litije i poruke s njih mogle bi biti najava pomirenja i prestanka stogodišnjeg fronta u Crnoj Gori. Same poruke s litija tendiraju pomirenju, bratskoj ljubavi i okretanju izvornim vrijednostima koje su održavale malenu državu na Balkanu. Ako litije donesu novo vrijeme, prekinuće frontove i podjele na MI i ONI.
Podjele započete 1918. godine, korak po korak, najavile su srpski udes - stvaranjem društva bez pamćenja. Pokušaj finalizacije udesa, upravo se sada dešava putem Zakona o slobodi vjeroispovijesti kojeg je su odbacili probuđena svijest i logos naroda.
Loša je bila procjena količine moći „institucija sistema” protiv druge količine, narodne moći, što potvrđuje narodni bunt, nezabilježen u istoriji Crne Gore. „Institucije sistema” vjerovale su da mogu progurati sve kao i dosad, uz upotrebu dozirane sile, poput one na Đurđevića Tari, kada je policajac šaketao i nogetao vladiku. Srećom, nije se desila druga Čukur česma. Danas bi Crna Gora gorela kao 13. jula 1941. U Crnoj Gori stalno se nešto dešava, a ništa se ne mijenja.
Potez očajnika, presvučenih komunista, koji vladaju 75 godina, ima mali efekat. Falš film „Svjedok Božije ljubavi” je pokušaj blaćenja mitropolita Amfilohija, crnogorskog Makariosa, na komunistički način. Umjesto argumentacije, imamo diskvalifikaciju. Citiram: „Amfilohije Radović, bio je i ostao izaslanik crkve strane države, a fanatični sljedbenik velikosrpskog nacionalnog projekta, duhovnik koji druguje sa živim zločincima, a mrtve promoviše u svece.” Očito aludira se i na Radovana Karadžića, koji se prikazuje u gro planu TV priloga. Osuđen je u Hagu na doživotnu robiju uz veoma mutne dokaze, kao i Draža Mihailović, prema svjedočenju Milovana Đilasa. U jednom intervjuu sa Milovanom Đilasom, koji sam objavio u NIN-u prije 27 godina, na moje pitanje - kakav je bio četnik Draža Mihailović, rekao je da je Draža bio najbolji četnik i da za suđenja nisu imali nijedan valjan dokaz za izricanje smrtne kazne. A Podgoričani, koji su preživjeli stravična bombardovanja grada, ostali su generalu Mihailoviću zahvalni što je molio saveznike da ne bombarduju Podgoricu, jer gine jedino nevini narod u ruševinama zgrada građenih od golog kamena bez armature.
Odgovor na pokušaj otimačine imovine SPC bio je - „Usta raja kâa iz zemlje trava.” Nije zakon jedini „krivac” za preplavljene ulice. Prema nekim procjenama relevantnih intelektualaca, analitičara, korupcija je golemi problem koji davi državu, pa je i ona dodatni motiv za masovne litije. Kad bi neko mene pitao kako suzbiti korupciju i enormno bogaćenje, preporučio bih rješenje iz komšiluka. Recepturu bi mogli naći u komšiluku sa dugom državnom tradicijom koju je ugasio Napoleonov maršal Marmon: „Oni što upravljaju državnim poslovima, svoje neka zaborave”, glasi „Dubrovačko pravilo” što je uklesano iznad ulaza u Knežev dvor.
Za novinara je bitna činjenica, a još važnije šta stoji iza činjenice. Mediji se samo usputno bave, konstatuju većinu na ulici, a manje šta stoji iza te činjenice. Ne bave se deficitom sledbenika NVO, nego Mirašem i šta on zbori. Za božićne praznike prvo raspop Miraš sa deficitom sledbenika, a poslije njega Amfilohije i Srpska pravoslavna crkva. Nedorečene istine postaju otrovne.
Zvaničnici nijesu znali da će takav autodestruktivan potez izazvati opšti narodni otpor, dok se za Zapad ne bi mogli reći da nije znao šta slijedi, što potvrđuju ranije izjave njihovih zvaničnika da jedino Srpska pravoslavna crkva može masovno mobilisati narod. Lično mislim da je upravo Zapad, prateći predsjednikovu uspješnu političku putanju, želio da ga upotrijebi, uz poviku na prijetnju Rusije i tzv. velikosrpskog hegemonizma. Sintagma velikosrpski hegemonizam pali tamo gdje gomilu treba držati zajedno. (Dok je ovaca, biće i vune). Moguće da nije dobro procijenjeno - da će crkveni velikodostojnici fascinirati svijet svojim ponašanjem, pozivima na mir i bratsku ljubav. Ovdje imamo trijumf inteligencije.
Izlaz iz političkog gliba moguće da će zvanična vlast potražiti primjenom tri puta uspješne metode, koja se svodi na sledeće, djelovanje iznutra. Od Homerove „Ilijade” i priče o padu Troje pa do danas, najlakši način za osvajanje tvrđave jeste - iznutra. Pamtimo dvojicu političara koji su napravili teško popravljive greške, a sada bi da kade SPC i litijama.
Oni su prije desetak, odnosno 18 godina odradili lavovski posao za zvaničnu vlast: izbacili iz Ustava srpski jezik i turili crnogorski, prije toga razbili su najjaču opozicionu partiju. Sada se samokandiduju da kade SPC, kuda i kako će djelovati litije. „Kumim vas Bogom, nemojte nam uređivati litije,” poruka je rektora Cetinjske bogoslovije dvojici političara. Upozorenje doživljavam kao opomenu da se iznutra, po četvrti put, ne stvori pukotina.
U nadrobljenom pamfletu o mitropoliti Amfilohiju težište se baca na neoprostiv grijeh: „Amfilohije ne skriva svoj podijeljeni identitet”, („ja sam Crnogorac i Srbin”), ili naredni, neoprostivi grijeh „crnogorsku naciju smatra izmišljenom.”
Ne bih rekao da je izmišljena, ona je dobila i zvanično obrazloženje, oslanjajući se na tadašnji nesporni ruski politički autoritet.
Nezaobilazna pitanja o naciji i njenom rođendanu: Ko, gdje, kada, kako i zašto?
Na Sedmoj sjednici Ustavotvorne skupštine, održanoj 30. decembra 1946. godine, jednodušno je ocijenjeno da crnogorska nacija nije sporna. „Ko ne poznaje Staljinovu teoriju o nacionalnom pitanju i njenu primjenu u SSSR-u, taj nikad neće razumjeti ni federativno uređenje Jugoslavije... A ko sagleda ove činjenice i pozna Staljinovu teoriju o nacionalnom pitanju tome je postojanje crnogorske nacije nedvosmisleno jasnoâŚ. Crnogorci su najčistija srpska etnička grupa”. (Zbirka dokumenata „Rad Skupštine Crne Gore, 1945-1950,” str. 230). Dalje, može se pročitati: Grb - Kapela na Lovćenu, zastava - trobojkaâŚ
Danas je zastava jednobojka, a kapela privremeno dislocirana, pretvorena u gomilu numerisanog kamenja na Ivanovim koritima.
Paljenje jednobojke, koje su obavili maloljetnici, diglo je na noge Crnu Goru, ali niko se nije glasnuo kad je skrnavljena trobojka, na Cetinju i u centru Podgorice koja je bila postavljena ispred kancelarije SNV. Nakon serije skrnavljenja, kancelarija je dislocirana na Zlaticu.
Uz dozu ironije citira se mitropolit- šta misli o „prvom gerilcu Evrope, kojemu se ne zna grob”. Dakle, polovične i djelimične istine postaju otrovne, na njima se gradi mržnja i formiraju frontovi.
(Autor je bivši direktor, glavni i odgovorni urednik „Pobjede”)
)){kind=small}
