Zdrava, organska hrana a ne „otrovi” kakvi se danas plasiraju kao hrana, bio je glavni motiv privredniku Marku Careviću iz Budve za formiranje farme koza u rodnom selu Krimovica. Na porodičnom imanju gradi objekat od 600 kvadrata u osnovi, koji će imati nekoliko sektora, od štale za koze, ovce i prasiće, do mljekare, laboratorije, muzišta, hladnjače, klanice, magacina za hranu i drugih elemenata bez kojih posao organske proizvodnje hrane ne bi mogao da funkcioniše. Za Marka Carevića, ta farma je više zadovoljstvo nego posao, jer kako ističe, ne želi da ga komercijalizuje.
– Moja porodica je nekad bila brojna i živjelo se pretežno od stočarstva, a malo se i plovilo. Nažalost, u zemljotresu '79. godine ih je dosta nastradalo, ono malo što je ostalo preselilo se u Grbalj gdje su uslovi za život bili bolji, kuće su nestale i selo je zapostavljeno. Nekad je u Krimovicama živjelo 1.500 ljudi, a danas svega šest-sedam porodica, pa sam osjećao i moralnu obavezu prema precima da nešto učinim za svoje selo, a pošto sam uvijek imao želju da držim stoku, sad ću se u tome i oprobati. Imajući u vidu koliko brzo živimo i koliko se loše hranimo, da kupujemo bukvalno otrov za pare, došao sam na ideju da se bavim zdravom, organskom hranom. Pritom, moja porodica se bavi ugostiteljstvom i turizmom cijelog života i ako ništa drugo, samo da radimo za sebe, bićemo zadovoljni jer ćemo bar znati šta jedemo i čime se hranimo – priča za „Dan” Carević.
Prioritet su mu, kako ističe, koze jer su Krimovice idealno mjesto za njih.
– Selo je blizu mora, kad duva jugo aerosoli koje se nanose sa mora okupaju bukvalno sve zimzeleno drveće, pa listovi na sebi imaju prirodne soli i jod koji su idealni kao hrana za stoku. Svi mesari za meso stoke sa ovog područja plaćaju i euro skuplje jer znaju koliko je ukusnije. Imamo blažene uslove za razvoj i poljoprivrede i stočarstva, samo što se nažalost u našem selu više nema ko time baviti. Za koze je ovo blažen ambijent. Za sad ih imam oko 115, sorta „alpinka” i „balkanika”, a očekujemo iz Sremske Mitrovice naredne sedmice još 100 „alpinki”, 50 ovaca, kao i francusku vrstu „mangulica”, to je sorta svinje, poludivlje, čije meso sadrži dobri holesterol, što je jako dobro za zdravu hranu i njih ćemo držati odvojeno, na otvorenom, jer im takav ambijent i treba. Napravili smo im prostor napolju i ogradili ga, imamo na imanju i drvo česmin, kako ga mi zovemo, koje je odlično za njihovu ishranu tako da imamo sve uslove za držanje, tov i dalju preradu – kaže Carević.
Kako ističe, u februaru očekuju i prvu mladunčad.
– Koze su sada u blaženom stanju pa zahtijevaju i više hrane i posebnu njegu. Inače, dosta vremena provode napolju a da se ne bi razboljele, jer su sklone tome, stvaramo im sve uslove i u objektu pa na kukama kačimo krošnje zimzelenog drveća da imaju da brste i preko noći, a tu je i hrana poput prekrupe, mekinja, mljevenog domaćeg kukuruza, koje im stavljamo u posebne hranilice i na nekoliko mjesta minerale koje koze ližu u prolazu, što im je jako dobro za razvoj. U februaru se razmnožavaju pa uskoro očekujemo da stado uvećamo, i očekujemo da ćemo imati oko 400 grla. U svakom slučaju planiramo da ih ukupno imamo 500, ne više – kaže Carević.
Kako ističe, planira da pokrene kompletan proces prerade i proizvodnje mlijeka.
– Uopšte ne planiramo da prodajemo mlijeko, već naprotiv, da jednog dana čak i otkupljujemo mlijeko jer imamo sve uslove za to, ali otom potom. Na spratu se radi mljekara, odmah dolje do prostorija gdje držimo stoku radi se i izmuzište, kupljena je i oprema sa 24 muzna mjesta, potpuno savremen objekat koji bi do kraja februara trebalo da bude gotov. Sve je povezano pa će koze same izlaziti do muzišta, proći kroz rampu i ponovo izaći napolje. Iznad je mljekara gdje se mlijeko mašinski prebacuje u posebne posude – laktofrize, u kojima se mlijeko hladi na četiri stepena, pri čemu se uništavaju sve bakterije pa takvo mlijeko može da stoji i do tri, četiri dana. Nisu veliki prinosi sa organskom hranom, ali ćemo mi biti zadovoljni ako u prosjeku budemo imali po litar i po mlijeka, dok bismo u običnoj proizvodnji imali i po četiri litra. Ja i ne znam koliko košta litar organskog mlijeka jer u ovo ne ulazim iz komercijalnih razloga. Ne planiram da ga prodajem jer bi bilo preskupo, malo ko bi to mogao i da plati, ali ću zato preko preređevine, čistog sira i ostalog imati ono što mi je i bio motiv, zdrav, organski proizvod. Tik uz mljekaru biće i laboratorija gdje će stučnjaci, tehnolozi, kontrolisati cjelokupan proces do finalnog proizvoda – ističe Carević.
Imamo i prostor za klanicu i hladnjaču, gdje ćemo meso skladištiti za svoje i potrebe ugostiteljskih objekata. Kako ističe, sve je uradio potpuno sam, bez ičije pomoći, posebno bez pomoći države.
– Da sada neko mlad želi da krene u ovaj posao, teško da bi se usudio jer treba puno ulaganja, pri čemu nije siguran ni da bi kasnije imao siguran plasman i tržište, jer nema države koja bi stala iza vas. Država kao domaćin mora ljudima obezbijediti uslove i ne dozvoliti uvoz koji bi ugrozio domaće proizvođače, međutim, ona to ne radi. Pročitao sam za mljekaru Lazine da je prestala da otkupljuje mlijeko, nema gdje da ga plasira. Zar to nije žalosno, kako bi onda mene zaštitila ta ista država, imajući u vidu cijene po kojima se prodaje organsko mlijeko, kome bih ga uopšte ona ponudila. Samoinicijativno je nedavno dolazio čovjek iz Ministarstva poljoprivrede da vidi šta to radim. Pitao me je zašto im se nisam obratio za pomoć. Rekao sam zašto bih kad mi je bolje da radim nego da sjedim po kancelarijama i čekam po hodnicima za kredite, pa bih za to morao dati 30 odsto jednome, 20 odsto drugome, da se nešto završi. Kaže mi da nisam u pravu, a ja ne znam nikoga ko mi je došao i rekao, država mi je pomogla, podržala me je u nekom poslu pa sam danas gdje sam. Kako bih bio korektan, prije mjesec sam im i poslao zahtjev za subvencije, pomoć. Niko nije odgovorio, niti će. Za mjesec-dva ću ih pozvati, kad sve bude gotovo, i pitati ih gdje nestadoše, a nudili su pomoć sa svih strana. Da nemam svoju zemlju, mašine, materijal i uslove, teško da bi iko imao novac da uloži u sve ovo – kaže Carević.
Kako je poručio, država mora zaštititi domaćeg proizvođača i regulisati uvoznički lobi.
S.Radević
Praviće domaći sladoled
Mlijeko, kao osnovna supstanca za pravljenje sladoleda, poslužiće Marku Careviću i za proizvodnju te ledene poslastice.
– Zašto da ne, polovina mašina koje ćemo svakako nabaviti i koristiti za proizvodnju mlijeka, koristi se i za proizvodnju sladoleda, tako da ćemo proširiti djelatnost. Već smo izdvojili prostoriju za to. Ljeti da imamo sladoleda samo za nas i potrebe restorana, mi smo u plusu. Od tolike količine mlijeka dnevno, računam da bismo mogli imati 1.000 litara, možemo napraviti porodične sladolede različitih ukusa, pa i za poslastičare i druge objekte. Zašto da nemamo zdrav proizvod, ako već imamo sve uslove. Interesantna je to priča, a već sam razgovarao i sa tehnolozima koji su oduševljeni idejom. Od svega ovoga ne moram ništa da zaradim, i da budem na nuli ja ću biti zadovoljan, znaću šta jedem i to je dovoljno – zaključio je Carević.
Luk od kilogram
Kako ističe Marko Carević, u njegovom posjedu su i njive na kojima planira da proizvodi organsko povrće, jer ima organskog đubriva u izobilju, a i podneblje je takvo da svaki proizvod rađa kao da su u Vojvodini.
– Prošle godine nam je svaka glavica crnog luka bukvalno bila od po kilogram. Sve uspijeva, takvo je podneblje pa zašto i to ne iskoristiti. Planiram da podignem i plastenike sa poljoprivrednim proizvodima, pa da zaokružim cijelu priču. Problem predstavlja voda, ali sam i za to našao rješenje, napravio sam cisternu od 140 kubika, a u donjem dijelu sela imam svoju vodu, bunare. U toku je i rješavanje niskonaponske mreže, tražio sam trafostanicu da postavim jer ipak je ovo selo. Dešava se da i po dva puta dnevno struja nestane, pa ne bih smio rizikovati sa ovolikim ulaganjima i opremom da ijednom ostanem bez struje a kamoli po nekoliko puta dnevno – priča Carević.