Priredio: Bojan Kalezić
Doktor Dijego Švarcštajn se tačno sjeća datuma prvog zakazanog pregleda: 31. januar, njegov rođendan. Tog dana je upoznao Lionela. Bilo mu je devet i po godina i njegovi roditelji, zabrinuti zbog sporog rasta svog sina, doveli su ga u kliniku za žlijezde i internu medicinu u Ulici Kordoba broj 1764, u centru Rosarija.
“Bio je to pregled zbog malog rasta, kakvih obavljam mnogo svakog dana,” prisjeća se doktor. Leo je bio visok 127 cm; nije bio zvijezda, nije bio poznati fudbaler, čak ni profesionalac, jednostavno je igrao fudbal u juniorskom timu Njuela. “A ja sam oduvijek bio navijač gubavaca (kao dokaz za ovo, tu je slika njegovog sina ispod stakla na radnom stolu, na utakmici na kojoj su crveno-crni postigli gol protiv Boke). To mi je pomoglo da uspostavim dobar odnos sa pacijentom. Govorili smo o fudbalu, jedinoj temi za razgovor koja je mogla da nadvlada dječakovu stidljivost.” Uslijedili su brojni pregledi, više od godinu dana ispitivanja, složeni testovi, biohemijske analize i odlasci na kliniku.
“Jer samo su testovi mogli da pokažu da li imamo posla sa hormonskim poremećajem ili je u pitanju jednostavno to da smo naišli na pojavu koja se obično naziva ‘kasnim razvojem’ – dijete čiji se tempo rasta razlikuje od onog kod njegovih vršnjaka, koje se razvija kasnije.”
Da pojasni, doktor ukazuje na značajne datume i vremenske periode u kliničkom istorijatu, označavajući normalne periode što je u ovakvim slučajevima neophodno kako bi se napravila dijagnoza: manjak hormona rasta. Objašnjenje: “Žlijezde ne proizvode hormon rasta,” kaže Švarcštajn. “Da napravim jasno razumljivo poređenje, to je stanje slično dijabetesu, kada pankreas ne luči insulin. U ovom slučaju, radi se o supstanci potrebnoj za rast. Razlika je u tome što je dijabetes zastupljen kod sedam procenata svjetskog stanovništva, dok Mesijev slučaj nije baš uobičajen: pojavljuje se kod jednog od dvadeset miliona ljudi, prema statističkim podacima. Treba napomenuti i da nije nasljedan. Pogledajte samo Leovu braću, ili Mariju Sol, njegovu mlađu sestru, koja je svakako visoka.” Kako je Leo podnijeo tu vijest? “Sjećam se,” kaže doktor, “da se veoma zdravo odnosio prema svojoj bolesti; prošao je kroz sva testiranja - čak i ona najneprijatnija - i terapiju bez prevelikih problema. Njegova porodica mu je mnogo pomagala u tome - to je jedna izvanredna porodica.” Kada je problem identifikovan, endokrinolog je započeo program tretmana hormonom za rast. Jedna subkutana injekcija svakog dana u periodu od tri do šest godina, dok se pacijent dovoljno ne razvije. U Mesijevom slučaju, ovo definitivno nije bila neka vrsta eksperimenta. On nije bio, kao što je to neko napisao, laboratorijski pacov. Doktor gubi strpljenje i naglašeno kaže: “To nikada nije bio eksperiment. Hormon rasta se već dugo koristi u ovakvim slučajevima, zapravo već više od trideset godina. Nekada se hormon izvlačio iz leševa, ali postojao je rizik od Krojcfeld-Jakobove bolesti. Od sredine osamdesetih godina, hormon se proizvodi pomoću genetskog inženjeringa. Dugoročni sporedni efekti nisu potvrđeni. Ali mi do sada nismo imali problema ni u jednom od naših slučajeva - kao na primjer u Mesijevom slučaju, gdje je bio imperativ da nadomjestimo ono što nedostaje.”
Uprkos što se prema tome odnosilo sa strahom i sumnjama, i u Argentini i u Španiji, preostaje pitanje o kome se mnogo pisalo – mada uglavnom bez smisla i svrhe - naime cijena tretmana, koja je iznosila otprilike 10.000 evra godišnje. To je veliki iznos novca, što je sasvim lako moglo navesti porodicu Mesi da ode u Španiju, pošto je Barselona bila jedini klub voljan da preuzme troškove tretmana.
Ostavimo fudbal po strani na trenutak i vratimo se malo unazad. Tretman hormonom rasta je možda uzgredan događaj ali pogledajmo kako se nedavno u La Kapitalu pojavio članak pod naslovom “Hoće Mesijev lijek za svoju djecu.” Tekst članka glasi: “Sve od kad je terapija koju je dobijao Mesi postala poznata javnosti, za mnoge ljude se hormon rasta pretvorio u ‘magični lijek’ koji čini da mala djeca porastu. Sitan rast predstavlja ogromnu brigu za roditelje, naročito kad djeca krenu u vrtić i počnu da se porede sa drugima. Ovakvo poređenje nikada nije dobro, jer se normalan stepen rasta izrazito razlikuje kod svakog pojedinog djeteta. U većini slučajeva, za sitan rast je zaslužan nasljedni faktor, loša ishrana u prvih dvije godine života, ili kašnjenje u razvoju ili rastu (za šta nema određene terapije), ali mnogi roditelji traže od svojih pedijatara isti tretman koji je dobijao Leo Mesi.”
Nastaviće se
Visok 169 cm
“To su negativne posledice medijskih objava u vezi terapije slavnog fudbalera i pogrešnih tumačenja koja su roditelji i građanstvo uglavnom izveli,” negoduje doktor. “Ništa od toga se ne bi dogodilo da je sve ostalo u granicama povjerljivog odnosa između ljekara, djeteta i njegovih roditelja...
...Lionel je počeo da prima terapiju 1998, kada je bio visok 127 cm; i nakon što je nastavio terapiju u Barseloni, sada je visok 169 cm...