Priredio: MILADIN VELjKOVIĆ
Podgorica u putniku izaziva različita osjećanja. Mračna kapija kroz koju se mora proći – upravo ona na kojoj je nekada visio vladika Danilo – stari toranj sa satom, izložen zubu vremena, „sahat-kula” koja se može vidjeti u mnogim turskim mjestima, može navesti putnika da pomisli da se našao u nekom srednjevjekovnom gradu. Čiste zelene uljane lampe na zidovima, čija je namjena da osvjetljavaju grad, podsjećaju na moderne uređaje o kojima u istočnjačkim zemljama ništa ne znaju. Postepeno je orijentalni karakter grada bivao sve očigledniji.
Sve je bilo šareno i vrvjelo je od života na trgu na kojem smo se našli kada smo prošli kapiju. Srbi i Albanci, hrišćani i Turci, otmeni i sirotinja, vojnici i pastiri, seljaci iz okoline i trgovci iz dalekih krajeva, žene bez marama i žene sa maramama, turbani i slamnati šeširi, fesovi i kape, sve jedno pored drugog. A u drvenim kolibicama mnoge stvari koje vas mame da ih kupite. Kao što je svaki orijentalni grad poznat po nečemu, ovaj je po mnogobrojnim kovačnicama oružja. Na sve strane sijevaju oštriva!
Sa trga smo skrenuli u glavnu ulicu koja se protezala kroz čitavo mjesto. Ova oznaka za glavnu saobraćajnicu u Podgorici mogla bi zvučati malo eufemistički. Jer, ulica je uska i veoma neravna. Popločana je kaldrmom koja je veoma neravnomjerna, glatka i prepuna rupa i drugih uleknuća zbog ploča koje su odvojene jedne od drugih tako da bi neko ko nije vješt u hodanju takvim ulicama hodao kao pijanac. U sredini ove glavne ulice nalazi se kanal, čije postojanje mi nije baš jasno pošto u njemu nije bilo vode. Ja sam ga koristio kao trotoar, pošto sam otkrio da je bolje hodati njime nego pored njega. I pored toga što je ova ulica bila u tako lošem stanju, korzo u ovom gradu ostavljao je pravi istočnjački utisak. I ovdje su radnje i radionice bile sa obje strane, sve je bilo prepuno ljudi tako da smo se jedva kretali naprijed.
Zaustavili smo se u jednoj prodavnici koja je bila prepuna flaša sa rakijom tako da nije bilo potrebno dodatno objašnjavati šta se tu nalazi. Ova prilično neobična zgrada bila je hotel. Na gornjem spratu, do kojeg su vodile stepenice sa spoljne strane, nalazile su se dvije ili tri sobe sa deset prijatnih kreveta, dok je u parteru bio smješten restoran sa nekoliko drvenih šamlica. Konobar je bio raskošan momak i dočekao nas je izuzetno srdačno. Naravno da se vijest o našem dolasku, poput munje, proširila ovim malim gradom, i tek što smo sjeli okružilo nas je jato čestitih Crnogoraca. I tu smo krenuli sa jelom i pili smo rakiju, što je uvijek bio znak dobrodošlice. Tom prilikom sam upoznao i lokalnog ljekara, koji je bio nešto poput medicinskog praktikanta, koji je ušao u narodnoj nošnji i potpuno naoružan. Jedan ovakav ljekar bio bi dobar za nervne bolesnike, kojih je veoma mnogo u kulturnim zemljama. (...)
Nakon što smo se odmorili, okrijepili i završili sve formalnosti, posjetili smo gradskog komandanta. Ja sam jedva čekao da odem tamo pošto sam već više puta čuo za ovoga čovjeka da je jedan od najzanimljivijih Crnogoraca. Prošli smo kroz nekoliko uskih sporednih ulica, koje su bili široke metar-dva i koje su sjekle glavnu ulicu, i našli smo se ispred jedne poveće zgrade, smještene na jednom uzvišenju. To je bila palata glavnog zapovjednika ovoga važnog mjesta. Ali tu nije bilo nikakve straže. Čovjeku, koji tu rezidira nije bila potrebna zaštita. Njegovo ime uliva strah i njegovim neprijateljima.
Ušli smo u dvorište, koje je sa nekoliko strana bilo okruženo zgradama, čiji je jedini ukras bila galerija, koja je mamila sa prvog sprata. Spustili smo se niz stepenice i ušli u jednu prostranu prostoriju ispunjenu drvima, u kojoj su, na jastucima, okolo sjedjeli Turci i razgovarali sa jednim čovjekom koji je hitro ustao kada nas je ugledao i veoma srdačno poželio nam dobrodošlicu. Bio je to Marko Miljanov, jedan od najvećih junaka Crne Gore i istovremeno jedna od najpopularnijih i najviše slavljenih ličnosti u zemlji. On zaista zaslužuje i jedno i drugo: slavu i ljubav. Ovog gorostasa krasio je otvoren, srdačan izraz lica, što može da se vidi već pri prvom susretu s njim. Iz njegovih očiju izbija hladnokrvna hrabrost, ali i vragolasta živahnost. Njegova kosa je bijela kao snijeg, ali njegov gipki hod, snaga i spretnost, koji izbijaju iz svakog pokreta, svjedoče da ga nisu stigle godine. Guverner je još u najboljim godinama. Na njegovom tijelu su mnogobrojne rane i da nije bio od željeza i čelika već dugo ne bi bio među živima. Ipak, on je neprijateljima vraćao za ono što su mu učinili, i to desetostruko. U takvim okršajima, kada bi ga Turci pobjednički opkolili, odsijecao im je glave kao datulje i savladavo ih je sve, kao nekada Simpson kada su ga Filistri vezali konopima i kada su mislili da im je konačno dopao šaka.
I porijeklo našeg junaka je ugledno. Njegov zavičaj nije ova ravnica, on potiče iz onih ogromnih planina koje se uzdižu iznad Podgorice da bi se spojile ispod snijegom prekrivenog Koma. Klan Kuča, hrabriji od svih crnogorskih, iznjedrio je ovog junaka.
(NASTAVIĆE SE)